Sv. Franjo Asiški - "Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera."

Sveti Franjo Asiški veliki je svetac Crkve, te je ujedno i utemeljitelj franjevačkog reda. Franji je dana velika milost da postane stigmatik; nositelj Kristovih rana. Franjo je također dobivao Gospodinove poruke, te gledao Gospodina raspetog na križu, i drugi su svjedočili za Franju da su ga tjelesnim očima vidjeli raspetoga. Primio je Isusove rane, a 1224. god. je doživio svoj najviši mistični doživljaj - suraspeće s Kristom na La Verni (izolirano brdašce na toskanskim apeninima). Već dvije godine nakon smrti proglašen je svecem.

Za njegova razna čuda koje je doživljavao svjedoče i njegovi suvremenici; ali recimo i mistik Marija Valtorta koja nije u životu bila u Asizu a opisala je detaljno događaje koji su se dešavali Franji. Sugrađani su ga najprije smatali čudakom, i luđakom, ali njegovo propodijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. U jednom od brojnih mističnih iskustava iz svojeg života, čuje glas nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: "Franjo, idi i obnovi moju Crkvu", te on počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Donosimo prije svega tekst o svjedočanstvima Sv. Franje, dok se izvori o njegovoj biografiji nalaze na dnu ovog članka.

Krist sa Križa poziva Franju da popravi Crkvu

„Kad je prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju uđe i da se pomoli. Uništivši u crkvu,pobožno se ničice baci pred Raspelom, počeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s križa progovorio i rekao:

- Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!
Franjo je dršćući zbunjeno odgovorio:
- Drage volje ću to učiniti, Gospodine.
Shvatio je, naime da mu je to rečeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da se ruši. Spomenuto su ga riječi ispunile tolikom radošću i
obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio Raspeti Krist koji mu je progovorio s Križa.
Izišavši iz crkve, zatekao je svećenika koji je sjedio pokraj crkve. Rukom je posegao za novčarkom i dao mu izvjesnu svotu novaca rekavši:
- Molim te, gospodine, da kupiš ulja i da se pobrineš da bi pred onim Raspelom neprestano gorjela svjetiljka. A kad ovaj novac bude u tu svrhu potrošen, ponovno ću ti dati kolike bude trebalo."
(Legenda trojice drugova, 5. poglavlje; isto Sv. Bonaventura II.1: Toma Čelanski II, 6 i 10; III,2)

Isus Krist kao raspet na Križu ukazao se Franji

Nakon što je Franjo sreo i poljubio gubavca:

„Odlučio je da će se otada uvijek uspinjati na više. Zato je tražio Samotna mjesta koja su podesna za naricanje. Dok je na takvim mjestima
Vapio neizrecivim uzdisajima, zavrijedio je da ga Gospodin nakon dugih i usrdnih molitava usliši. Kad se tako jednoga dana samotno molio i od
silnoga žara bio sav obuzet Bogom, ukazao mu se Isus Krist kao propet na Križu. Dok Ga je promatrao, rastapala mu se duša i sjećanje mu se na
Kristovu Muku tako utisnulo u najdublje dubine njegova srca da bi se od Toga časa, kad bi se sjetio Kristova razapinjanja, jedva mogao izvana
Suzdržati od suza i jecanja, kao što je to kasnije sam povjerljivo pripovijedao kad se približavao svom svršetku. Čovjek je Božji,
naime tada shvatio da je upravo njemu upravljena ona evanđeoska riječ:
- Ako hoćeš poći za mnom, odreci se samoga sebe, uzmi svoj Križ
I slijedi me."
(Sv. Bonaventura I,5)

Sv. Franjo se obilježava Križem

„... Pošto je dovršio popravljanje crkve Sv. Damjana, nosio je pustinjačko odijelo, u ruci je imao štap, noge mu bijahu obuvene,
A opasan bijaše remenom. Jednoga dana je za vrijeme Mise čuo što je Krist rekao učenicima, kad ih je poslao propovijedati,naime, da sa
Sobom kad putuju ne nose ni zlata, ni srebra, ni kese, ni novčarke, ni kruha, neka budu neobuveni i neka ne imaju dviju haljina. Kad mu je
svećenik to bolje objasnio, ispunjen neizrecivom radošću rekao je:
- Ovo je ono što želim izvršiti svom svojim snagama."
(Legenda trojice drugova, 8. Poglavlje)

„Zato je sveto otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda
Počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je sa nogu izuo obuću, iz ruke je bacio štap, zadovoljio se jednom tunikom, kožnati remen zamijenio konopčićem. Od sada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena Križem da bi tako od sebe odgonio sve đavolske opsjene."
(Sv. Bonaventura I,5)

Sv. Franjo stavlja Križ uz prvu nastambu na „krivudavom potočiću" - Rivotorto

Ovako je započela Franjina škola Križa:

„Čovjek Božji se s ostalim drugovima smjestio u nekoj napuštenoj kolibi pokraj grada Asiza. Tu su živjeli po pravilu svetog siromaštva u mnogim naporima i bijedi... Ovdje su se, naime, neprestano bavili pobožnom molitvom. Većma su se prepuštali razmatranju nego li pobožnoj usmenoj molitvi,jer još nisu imali crkvenih knjiga iz kojih bi mogli pjevati kanonske časove. Poučeni primjerom i riječju Oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu Križu, namjesto svetih knjiga su danju i noću neprestanim pogledima listali knjigu Kristova Križa."
(Sv. Bonaventura IV,3)

„Cjelokupno, kako javno tako privatno, nastojanje čovjeka Božjega bilo je usmjereno prema Gospodinovu Križu. Od prvog početka, otkako je viteški počeo služiti Propetome, na njemu su zasjala različita otajstva Križa... Nije li se on u sam križ zatvorio kad je uzeo pokornički habit koji je imao oblik križa? Premda je ovaj habit većma odgovarao njegovoj nakani s obzirom na revnovanje za siromaštvo, ipak je svetac u njemu više svjedočio za otajstvo Križa, jer je njegov duh iznutra obukao Propetoga Gospodina, tako da je trebalo da i njegovo tijelo obuče Križ Kristov. Ovim je znakom Bog nadvladao opake snage u zraku; u njemu treba da i njegova vojska vojuje za Boga."
(Toma Čelenski, III,2)

„Sveti Franjo nije znao niti je htio znati drugo do Isusa Raspetoga. Križ ga je sve podučavao, te je u njem bolje nego u ikakvoj knjizi čitao otkupljenje, ufanje i slavu ljudsku. U Križu je čitao, i to ognjenim slovima,preuzevši dar, ljubav neprispodobivu, ljubav Božanske žrtve.
Sveti Franjo govoraše:
- Ah, ja vidim da se Mudrost skriva u tom otajstvu,
a ljubav se sama opaža;
no moć se ni najmanje ne pokazuje.
Ljubav je sama poput potoka tekla:
nakana, volja, sve bijaše ljubav,
koja je zauvijek prigrlila čovjeka na drvetu Križa."
(Lav le Monier navodi pjesmu: Amor de caritate, kitica 25)

Sv. Franjo raspeti na Kristov Križ

„Zapisano je i vjerodostojnim izvješćem potvrđeno, kako je Monaldo, onaj brat koji bijaše glasovit po životu, ponašanju i strogosti, kad je blaženi Antun propovijedao o natpisu na križu, tjelesnim očima vidio blaženoga Franju raspeta.
- Zar prvi sinovi nisu imali običaj i kao neku pobožnu odredbu da znaku križa svugdje, gdje god bi ga opazili, iskažu počast dužna poštovanja.
Više nego ostale znakove volio je Franjo znak Tau (T). Njime je označavao pisma što ih je odašiljao i posvuda je njime oslikavao zidove ćelija.
I čovjek Božji Pacifik, onaj promatrač nebeskih viđenja, tjelesnim je očima vidio veliko slovo Tau na čelu blaženog oca, a bilo je raznobojna izgleda i odsijevalo je svjetlošću zlata... nadmašivalo ljepotu paunovu." ( Toma Čelanski, II,106;III,3- Sv. Bonaventura IV,9;XIII,10)

„Sam je Gospodin htio pokazati cijelom svijetu gorljivost Franjine ljubavi i neprestano sjećanje na Kristovu Muku, što je nosio u svom srcu. Po posebnoj ge je povlastici i čudesnom daru već za života divno ukrasio.
Kad se, naime, po plamu serafskih želja uzdizao u Boga i u Njega se , koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjećajnoj slatkoći jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa, dok je molio na proplanku gore koja se zove La V erna, a bilo je to dvije godine prije njegova preminuća, ukazao mu se Seraf koji imaše šest krila, a među krilima je imao obličje vrlo lijepa čovjeka koji bijaše raspet. Ruke i noge je imao ispružene u obliku križa i vrlo se jasno pokazivalo lice Gospodina Isusa... Kad je viđenje iščezlo, u njegovoj je duši ostao žar čudesne ljubavi, a na njegovu su se tijelu pokazale utisnute rane Gospodina Isusa Krista... No, nakon njegova blaženog preminuća su se sva nazočna braća a i mnogi svjetovnjaci, jasno vidjeti njegovo tijelo urešeno Kristovim Ranama."
(Legenda trojice drugova, XII, 69-70; Toma Čelanski II,4-5; Sv. Bonaventura, XII,3-5)

Sv. Franjo druge pridobiva za nošenje Kristova Križa

„Franjo, i duhom i tijelom s Kristom razapet na Križ, nije izgarao serafskom ljubavlju samo prema Bogu, nego je s Kristom Raspetim žeđao za mnoštvom spasenika. Budući da zbog izraslina čavala nije mogao hodati, dao je da mu iscrpljeno tijelo voze naokolo po gradovima i selima da bi i druge
pridobio za nošenje Kristova Križa."
(Sv. Bonaventura, XIV,1)

Brat Silvestar je vidio kako iz Franjinih usta izlazi zlatni Križ koji je svojim raširenim krakovima na čudesan način cijelom svijetu utisnuo svoj
pečat." (Toma Čelanski II,109;III,3; Sv. Bonaventura III,5; XIII, 10)
„Bog je tijekom vremena na čudesan način i u vezi s Franjom pružio i očitovao sedam ukazanja Kristova Križa... U početku svoga obraćenja je vlastitim očima gledao Križ i prigrlio ga. Od tada ga je tijekom zemaljskih dana uzornim životom neprestano na sebi nosio i drugima bio
postavljen kao uzor."
(Sv. Bonaventura XIII,10;Čudesa I,1)

Brat Leon, ovčica Božja, opaža zlatni Križ koji ide pred Franjom." (Sv. Bonaventura, Čudesa I,1)

Sv. Franjo često čini znak Kristova Križa

Prije putovanja:

„Prekrižio se, odsedlao konja i na nj uzjahao." ( Toma Čelanski, I,8)

Prije otvaranja Evanđelja:

„Ustao je od molitve pa je, načinivši znak križa, u duhu poniznosti i skrušena srca uzeo s oltara knjigu te ju s poštovanjem istrahom otvorio." ( Toma Čelanski, I,92)
U vrijeme napasti: Sam je Sv. Franjo molio navečer u crkvici van naselja. Pred Gospodinom je dugo i veoma pobožno molio i napokon se ogledao, gdje binaslonio glavu i zaspao. I odmah se u duši smutio, počeo plašiti i zgražati i cijelim tijelom drhtati. Jasno je osjećao đavolske nasrtaje: po krovu su čete đavolatrčale praveći buku. Zato je odmah ustao i izašao van, utisnuo znak križa na čelo i rekao:
- U ime Svemogućega Boga izjavljujem vam, đavoli, da na mojem tijelu učinite što god vam je dopušteno. Dragovoljno ću podnijeti, jer nemam većeg neprijatelja od tijela, osvetit ćete se mojem neprijatelju, dok se umjesto meni budete osvećivali njemu." Tako su oni posramljeni odmah iščezli."
(Toma Čelanski, II,122)

Liječi bolesne:

"Neka žena iz grada Narnija bijaše u velikom stupnju bjesomučna. Čunila je užasne stvari i koješta neskladno govorila. Napokon joj se
ukazao blaženi Franjo i reko: - Prekriži se! Ono odgovori: - Ne mogu! Nato joj je sam svetac utisnuo znak križa i iz nje istjerao mučnu
mahnitost i đavolsko uobražavanje."
(Toma Čelanski, I,138)
Sv. Franjo je znakom svetog Križa ozdravio bolesnog kanonika. (T. Čelanski II,41)

Neka žena u mjestu Narni oslijepila . Kad je čovjek Božji na njezinim očima načinio znak Križa, odmah je na čudesan način zadobila izgubljeni vid.
(Toma Čelanski, II,121)

Bezbolno paljenje pri liječenju:

Sveti Franjo je radi bolesnih očiju gubio vid. "I tako je došao pozvani kirurg i željeznu spravu stavio u vatru da izvede paljenje. Kristov je sluga najprije ohrabrio prestrašeno tijelo pa zatim počeo govoriti vatri kao prijateljici rekavši: - Sestro, moja vatro među ostalim stvarima zavidne ljepote Svevišnji te je stvorio snažnom, lijepom i korisnom. Budi u ovom času prema meni samilosna, budi pažljiva. Molim velikog Gospoda koji te je stvorio da bi ublažio tvoju žestinu kako bih je mogao lako podnijeti" - Dovršivši molitvu, nad razbjeljenom spravom načinio je znak Križa i nakon toga bio je neustrašiv. Usijano se željezo cvrčeći užeglo u nježno tijelo i izvršilo paljenje od uha do obrve. Koliku mu je bol ona vatra nanijela, sam je sveti čovjek izjavio braći: - Hvalite Svevišnjega, jer vam govorim istinu: niti sam osjetio žestinu vatre, niti ikakve tjelesne boli. Ako tijelo nije dobro sprženo, pritisnite ponovno.
Liječnik se, doživjevši u slabašnom tijelu toliku snagu duha, zadivio i izjavio da je to Božje čudo."
(Sv. Bonaventura V,9)

Rane Svetog Franje

1. Svjedočanstvo suvremenika

Tko nije bio na La Verni, teško će mu je biti dočarati. To je zapravo brdo u brdima, ali izvija se iz prostrane visoravni. S jedne joj se strane prilazi blagim usponom, a s druge je strane kao poduprta klisurama, visokima i do 40 metara. Na jednoj takvoj klisuri diže se Kapela stigmata ili svetih rana, na mjestu gdje je Franjo primio Rane Isusove ...

La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Tu je serafski Otac Franjo 1224. god. doživio svoj najviši mistični doživljaj - suraspeće s Kristom.

La Vernu je Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija. Bilo je to 8. svibnja 1213.god. Franjo se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkanđela (od 16.VIII. do 29. IX. 1224.).
Franjo je ovaj puta na La Vernu pošao sa trojicom izabrane braće - Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: "Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe." No, Bog mu je tu spremao svoje najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest - Isus...
Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: „Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: ... da za svoga života osjetim u duši na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke... i da osjetim u svome srcu... onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike." (CV).

Veliki je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. „Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše... Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu... odgovarao kao svome Sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca... razgovarao kao s Prijateljem." Braća su ga čula „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike... glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim očima... i kako moli ruku raširenih u obliku križa..."

Izvještaj iz životopisa Sv. Franje od blaženog Tome Čelanskog o tome događaju:

""Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu, gdje se nalazi, zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na Razapetoga i gorčina njegove Muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.

Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. - O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga Propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je Svetac živio. Ništa manje ne bijaše sretan Rufin koji je te rane doticao rukama. Kad je spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga čovjeka da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok pa se tako dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj Sveca jako zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zaviknuo neka mu oprosti Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprezno je sakrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. - Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lišila ove milosti.
Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se da ne bi poradi posebne ljubavi, kao što običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti pretrpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i često imao na jeziku onu Prorokovu: "U svom srcu sam sakrio tvoje riječi da ne sagriješim Tebi!" - A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio da se s njime upusti u razgovor, braći i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one, koji su se oko njega okupili, uljudno otpuste. Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga što se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naoko bili s njima složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje."

Ne smijemo zaboraviti da je taj izvanjski scenarij prvenstveno želi iskazati nutarnji svečev događaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio - iz svojega sadašnjeg nebeskoga, uskrsloga stanja - njegov Raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadoše Svetom Franji i u tijelu tragovi Isusovih Rana od kojih je ona na desnom boku često krvarila (1Čel 95).
Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar: po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da pobudi... ili samog obdarenika ili druge ljude..
Ta je ljubav - Kristova i Franjina -posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još odiše i diše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Joergensen u svome Hodočašću franjevačkom Italijom (Zg. 1925, II, 169): „La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo rasipanje čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali mogla bi se također Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio... A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu."

2. Viđenje mistike Marije Valtorte

U veoma ugodnoj zori, gore na visini, smiješi se najčišće rujansko nebo. Dolje jedna mala visoravan između prosjeline obronka veoma visokih i veoma šumovitih i krševitih gora. Mala visoravan obrasla kratkom i smaragdnom travicom, još sasvim sjajnom zbog rosina plača, ali već spremna da zaiskri blistavim smiješkom poput dragog kamenja zbog sunčeva poljupca.
Gore u visini, na čistom i tako plavetnom i ugodnom nebu stoji jedna plamteća ličnost koja izgleda sačinjena od usijanog ognja... Ognja čije blistanje je življe od sunčevog, ... od sunca koje se izmililo odostrag jednog šumovitog podvratka s raskošnim zrakama i blistavošću zbog čega sve usplamtje veseljem.
Ovo Biće je zaodjenuto perjem. Hoću da kažem... izgleda kao Anđeo, jer Ga dva velika krila drže kao obješenog i čvrsto na nematerijalnom kobaltu rujanskog neba, i dva raširena krila koja udaraju u oči, kao poprečnica križa i potporanj sjajućem tijelu. Dva golema krila koja se sjaje od užarenosti tijela zaodjenutog od drugih krila koji Ga čitavog ovijaju,
Skupljena kako jesu sa svojim nadnaravnim perjem od bisera, dijamanata i čistog srebra, oko osobe.
Izgelda da je i glava ovijena ovom osobitom perjanom haljinom. Je ja je ne vidim. Vidim jedino tamo gdje je trebalo biti to serafsko lice, probijanje tako žive svjetlosti, da sam od toga ostala kao zaslijepljena. Moram misliti na najživlju blistavost što sam je gledala u rajskim viđenjima, da bi pronašla nešto slično. Ali ovo je još življe. Križ sa upaljenim perjem stoji čvrsto, nepomičan sa svojom tajanstvenošću...

Dolje... niže .. jedan suhonjavi, mršavi mali brat, u kojem prepoznajem moga serafskog Oca... Moli klečeći na travi, malo podalje od jedne prazne, neravne zastrašujuće spilje kao da je ponor pakla. Tijelo omršavjelo izgleda da se ne snalazi u tunici teškoj i toliko širokoj u odnos na udove. Vrat, zagasito blijed, izlazi iz sivkaste kapuljače, bolje između one od pepela i stanovite lagano blijedožute od pržine. Ruke s njihovim tankim zapešćima izlaze iz širokih rukava i ispružene na molitvu, s dlanovima okrenutim prema vani uzdignutim kao na „Gospodin s vama." Dvije ruke negda zagasito smeđe, sada blijedožute, kao u trpeće i iscrpljene osobe. Fino lice izgleda isklesano u staroj bjelokosti, ne lijepo ni pravilno, nego koje ima svoju posebnu ljepotu sačinjenu od duhovnosti.
Kestenjaste oči su prelijepe, ali ne gledaju u visinu. Gledaju, sasvim otvorene i nepomične stvari zemaljske, ali ne vjerujem da vide. Stoje otvorenima prema rosnoj travi; čini se kao da proučavaju sivkasti vez divljeg strička i onaj mekani divljeg komorača, što ga je rosa pretvorila u jedan dijamantni nakit na kosi. Ali sam sigurna da ne vidi ništa. Pa ni crvendaća koji uz cvrkutanje silazi da na travi potraži koje malo sjeme. Moli. Oči su otvorene, ali njegov pogled nije upravljen prema vani, nego prema njegovoj nutrini.

Kako i zašto i kada primjećuje ŽIVI KRIŽ koji nepomično stoji na nebu, ne znam. Da li ga je osjetio privlačnom snagom ili ga je zapazio po nutarnjem pozivu, ne znam. Znam da podiže lice i traži s okom što sada uzbuđuje zanimanje, a to potvrđuje moje uvjerenje o njegovoj prethodnoj odsutnosti gledanja prema vani.
Pogled mog serafskog Oca susreće se s velikim, živim, plamtećim Križem. Trenutak začuđenja ... zatim uzvik: „Gospodine moj!" i Franjo pade malo na pete ostajući u zanosu s licem uzdignutim, sa smiješkom, plačući dvije prve suze blaženstva, još otvorenim rukama.
I evo Serafin pokreće svoj sjajni, tajanstveni Lik. Silazi. Približuje se. Ne silazi na zemlju. Ne. Još je mnogo u visini. Ali ne više kao što je bio prije. Na pola puta između neba i zemlje. I zemlja postaje još svijetlijom po ovom Živom Suncu koje se u ovoj blaženoj zori sjedinjuje i nadmašuje ono drugo od svakog dana. Pri silaženju, s krilima uvije ispruženim na križ, sijekući zrak ne s pokretima perja nego vlastitom težinom, uz jedan rajski ton. Nešto što nijedan ljudski instrument ne može proizvesti. Mislim i prisjećam se zvuka globusa (kugle) Duhovskog Ognja...

I sada evo, dok se Franjo više smiješi, i plače, i sja, u zanosnoj radosti, Serafin otvara dva krila - sada dobro shvaćam da su krila - što stoje prema polovini križa. I ukazuju se pribijeni na drvo presveti tabani moga Gospodina i Njegove duge noge, jednog u ovom viđenju, tako živog sjaja, kao što imaju Njegovi proslavljeni udovi u Raju.
I zatim se otvore druga dva krila, baš na vrhu križa. I moj pogled, a vjerujem također i Franjin, ma koliko bio potpomognut od Božanske milosti, prouzročiše radosno trpljenje zbog živog bliještanja.
Evo trupa Spasiteljeva koji se trza pri disanju... i evo , oh! Evo Ognja što ga jedino milost dopušta gledati, evo Vatre iz Njegova Lica što se ukazuje kada je ubrus iskričavog perja sasvim otkrit. Oganj svih vulkana i zvijezda i plamenova, okružen od šest divnih krila od bisera, srebra i dijamanta, bila bi još malena svjetlost u odnosu na ovo neopisivo, nepojmljivo blistanje Čovještva Presvetog Otkupitelja pribijenog na njegovom mučilu.
Lice, zatim, i pet otvora od Rana, ne nalaze poređenja u nijednoj usporedbi da bi ih se opisalo. Mislim .. mislim na najsjajnije stvari .. mislim čak na tajanstvenu svjetlost što je širi radij. Ali, ako je to što čuh istinito, ta svjetlost je živa ali sa srebrnasto- plavom bojom zvijezde, ali ova je zgusnuće sunca umnoženo za jedan neizbrojivi broj puta.
Vrhunac Verne trebao bi se ukazati kao da bi se tisuće vulkana otvorilo oko njega da mu učine krunu. Zrak, po svjetlosti i toplini što gori a ne spaljuje, a koji izlazi iz mog Raspetog Gospodina, treperi s valovima zamjetljivim oku, i stabljike i grančice izgledaju nestvarne, toliko svjetlosti prodire u neprozirnost tjelesa i pretvara ih u svjetlost.
Ja sebe ne vidim. Ali mislim da u odsjevu ovog svjetla moja siromašna osoba treba izgledati svjetlucava.
Pa i Franjo, na koga se svjetlost izlijeva, obuzima ga i prožima, ne izgleda više ljudsko tijelo, nego jedan manji Seraf, brat onoga koji je dao svoja krila u službi Otkupitelja.
Sada je Franjo pao nauznak, toliko se nagnuo natraške, s rukama potpuno raširenim, pred svojim Suncem - Razapetim Bogom! Izgleda bestjelesan, produhovljen - toliko ga prožima svjetlost i radost. Ne govori, materijalno kao da i ne diše. Čini ti se kao jedan proslavljeni mrtvac, da nije u onoj pozi koja iziskuje barem jedna minimum života da bi opstao. Suze što teku, a možda služe da ublaže ljudski žar ovog mističnog plamena, sjaje kao dijamantni potočić na mršavim obrazima.
Ja ne čujem nijednu riječ ni od Franje ni od Isusa. Apsolutna, duboka, zapanjujuća šutnja... Stana u svijetu... uokolo misterija... Da se ne uznemiruje, da se ne oskvrnjuje ova sveta šutnja gdje se Bog priopćuje svome blagoslovljenome.
Suprotno od onoga što se moglo pretpostaviti ptičice se više ne raspaljuju svojim oštrim ćurlicima i veselim letenjem, zbog ove svetkovine svjetla; ne plešu leptiri ni vilinski konjici, ne koprcaju se gušterice ni zelembaći. Sve stoji u iščekivanju u kojem osjećam klanjanje stvorova prema Onome od koga su bila stvorena.
Nema tu više ni laganog povjetarca koji uzrokuje šum udisaja među lišćem. Nema više čak ni onog laganog tihog zvuka skrivene vode u kojoj šupljini među kamenjem, a koja je prije, svako malo, poput rijetkih bisera, izbacivala svoje note po harmoničnoj ljestvici. Ništa. Tu je Ljubav! I dosta. Isus gleda i smiješi se svome Franji. Franjo gleda i smiješi se svome Isusu... Dosta...
Ali sada evo proslavljeno Lice, toliko svijetlo da izgleda potpuno isto kao ono Vječnoga Oca, nešto malo se materijalizira ... Oči poprimaju onaj sjaj upaljenog safira kao kad čini čudo. Linije postaju stroge, veličanstvene, kao uvijek u tim trenucima, neodoljive, zapovjedničke... rekla bih. Zapovijed Riječi mora biti upućena njezinom Tijelu; i Tijelo se pokorava.

I iz pet Rana izletje pet strijela, pet malih munja... trebalo bi reći, koje bez cik-cak letenja u zraku okomito tj. upravno, veoma brzo , lete... pet igala nezadrživog svjetla, i koje probadaju Franju.
Ne vidim, naravno je, tabane pokrivene od haljina i udova, i bok prekriven tunikom. Ali ruke, da, njih vidim. I vidim da, nakon što su plamene oštrice ušle i skroz prošle - ja sam odostrag Franje - da svjetlost, koja je uostalom, prema dlanu, prolazi od otvora nadlanice. Izgledaju kao dvije otvorene rupice na pešćaju i od kojih silaze dvije niti krvi koje polagano teku dolje prema zapešću, na podlaktice, pod rukave.
Franjo je samo tako duboko uzdahnuo što me podsjeća na onaj posljednji uzdah umirućih. Ali ne pada. Ostane kako je stajao još neko vrijeme. Dotle Seraf, čije lice nikada nisam vidjela - od Njega sam vidjela samo šest krila - ponovno raširi ova divna krila kao veo na ovo presveto Tijelo i prekrije ga i sa ona dva početna uzlazi sve više na nebo, a svjetlost se umanjuje, ostajući najzad jedino ona jednog sunčanog jutra. I Seraf iščeznu iznad kobalta neba koje ga proguta i tako se zatvori nad otajstvom koje je sišlo na učini blaženim jednog sina Božjeg i koji je sada ponovno uzašao u njegovo Kraljevstvo.

*
Tada Franjo osjeti bol ranâ i uz jecaj, ne dižući se na noge, prelazi iz prvotnog položaja da sjedne na zemlju. I gleda si ruke... i otkriva si noge. I zakopča haljinu na prsima. Pet potočića krvi i pet proreza sjećanje su na poljubac Božji...
I Franjo si ljubi ruke, miluje prsi i tabane, plačući i mrmošeći: „Oh, moj Isuse! Moj Isuse! Koje ljubavi! Koje ljubavi, Isuse! ... Isuse...Isuse!"
I pokušava stati na noge upirući se šakama o tlo, i to mu uspije uz bol dlanova i tabana, i zaputi se, malo teturajući, kao onaj koji je ranjen i ne može se osloniti na tlo i zatetura od boli i slabosti od prereza... prema svojoj spilji, i pade s koljenima na jedan kamen, a s čelom na križ načinjen samo od drveta, dvije grane vezane zajedno, ...i tu ponovno gleda svoje ruke na kojima izgleda da se oblikuje glava čavla koji prodire i prelazi prijeko, i plače... Plače od ljubavi, udarajući se u prsa i govoreći:
„Zašto meni Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!..."
„Isuse, mili moj Kralju! Što si mi Ti to učinio? Ne zbog boli, nego zbog hvale drugih previše je ovaj Tvoj dar! Zašto meni, Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!..." Ne vidim i ne čujem drugo...
Ja nikada nisam bila na Verni, ni na nijednom drugom franjevačkom mjestu, ma koliko sam uvijek to željela. Ne poznajem stoga uopće apsolutno topografiju mjesta.

(Marija Valtorta, I Qaderni del 1944, str. 638-643)

Članak objavio urednik John Vannari u časopisu „Catholic Family News" (Novosti katoličke obitelji), Niagara Falls, NY, SAD travanj 2002.

U Crkvi je od vremena II. vatikanskoga sabora sve više postalo uobičajeno govoriti u parolama
-sloganima, pa se tako sada nalazimo u razdoblju parola-slogana: riječi prazne, bez značenja koje nemaju u sebi nekog sadržaja i koje ne odražavaju pravu sliku stvarnosti koja se time promovira.

Mi smo se već sljubili sa sloganima poput ovih: obećanje „novoga proljeća", „civilizacije ljubavi", „novih Duhova", a sada i objava usmjerenja nazvana „duh Asiza".

U zadnjem članku pod naslovom „Novi Duhovi u odnosu na prave Duhove" objasnio sam da jedini put kojega možemo nazvati „novim Duhovima" je onaj kojega je potrebno prethodno provjeriti da vidimo kakav je u usporedbi s pravim Duhovima opisanim u Djelima apostolskim. Tamo sam opisao i to točku po točku, kakvi su to tzv. „novi Duhovi", koji su manjkavi u usporedbi sa prvim Duhovima, posebno u odnosu na obraćenje Židova. Često su, tzv. „novi Duhovi" direktna suprotnost onome što vidimo kod pravih Duhova.

Slično je i s „duhom Asiza", do nedavno nepoznatim pojmom, a koji se je nedavno uvriježio u katoličkim krugovima. Sam pojam automatski priziva određenu idejnu povezanost sa Svetim Franjom Asiškim.

A što bi trebao „duh Asiza" imati sa Svetim Franjom Asiškim?

Ništa! U stvari, to su suprostavljeni duhovi.

U kontekstu katoličke tradicije i poimanja nije moguće da postoji „duh Asiza" odvojeno od Svetoga Franje Asiškoga. Sada je sasvim jasno što je sveopći religiozni „duh Asiza". To je nešto što bi Sveti Franjo Asiški držao velikom strahotom.

„Duh Asiza" je nastao 1986. godine i podrazumijeva katolike, protestante, pravoslavne, židove, muslimane, animiste, hinduiste, sljedbenike Zoroastre, vračeve i sve druge okupljene na istom mjestu (obično u katoličkoj crkvi) koji tada mole za mir. Katolici se mole pravome Bogu, a sljedbenici lažnih i poganskih, neznabožačkih religija svojim lažnim bogovima.

Može li nešto više od toga biti suprotno duhu Svetoga Franje Asiškoga? Staviti pravu vjeru u Isusa Krista na istu razinu sa krivim vjerovanjima?

U svezi s nekršćanskim religijama, Sveto Pismo naučava: „Ništavni su svi bozi naroda." (1 Ljet 16,26). A u svezi krivovjernih religija, Sveti Pavao upozorava svog učenika Timoteja: „Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovsnim naucima" (1Tim 4,1). Tako su, Sveto Pismo i Sveta tradicija uvijek zabranjivali katolicima da sudjeluju u religijskim obredima zajedno sa sljedbenicima lažnih religija.

Sveti Franjo: Vitez vojujuće Crkve

Sveti Franjo Asiški je potvrdno povjerio istinu da „izvan katoličke Crkve nema spasenja." On nije bio apostol dijaloga u duhu pastopralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. On je bio apostol Kristov koji je propovijedao Evanđelje:

1. za spasenje onih duša koje su bile katoličke, ali su otpale od evanđeoskog ideala, i
2. za spasenje nekršćana i nevjernika koji će biti izgubljeni ako ne uzljube Krista i Njegovu pravu Katoličku Crkvu.

Njegov životopisac, fra Cuthbert, OSFC, je napisao 1916. godine da je Sveti Franjo bio „veoma netrpljiv prema spletkarima i krivovjernicima"

U stvari, Sveti Franjo je govorio opore riječi o onima koji nisu prihvaćali katoličku Istinu. On nije govorio u neodređenim terminima o „sjemenu istine koja se nalazi u svim religijama." Niti je najavljivao svoje slavno putovanje da bi propovijedao muslimanima kao „poziv na dijalog između velikih jednobožačkih religija u službi velike ljudske obitelji."[1]
Ne. On je propovijedao potrebu obraćenja nekatolika i povratak u jedinu pravu Kristovu Crkvu u kojoj je jedino spasenje.
U jednoj od najstarijih Admonitiones (Opomene Svetoga Franje) sveti Franjo svojoj redovničkoj braći u svezi onih koji ne prihvaćaju Katoličku Istinu govori sljedeće:

„Zato su osuđeni svi, koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista po čovječnosti, ali Ga nisu vidjeli ni vjerovali po Duhu i Božanstvu, da je On pravi Sin Božji. Slično su i sada osuđeni svi, koji vide sveto Otajstvo Tijela Kristova, koje svećenik riječima Gospodinovim na oltaru posvećuje u obliku kruha i vina, i ne vide i ne vjeruju po Duhu i Božanstvu, da je to uistinu Tijelo i Krv Gospodina Našega Isusa Krista."[2]

Tako, oni koji nastoje prikazati Svetoga Franju Asiškoga kao apostola II. vatikanskog sabora i kao novi „brend" dijaloga i ekumenizma jednostavno rečeno ne govore istinu. Posebno današnji ekumenizam čiji je najradikalniji element „Duh Asiza", ne traži obraćenje nekatolika u jedinu pravu vjeru, već traži samo zajednički rad sa svim vjerujućim ljudima na „pomirenju raznolikosti" a na dobrobit velike ljudske obitelji."[3] Nema jasnije, oštrije suprotnosti novome, mlitavome ekumenizmu od onoga što je Sveti Franjo učinio pred sultanom, a njegova braća misionari doživjeli, postigli među muslimanima.

Sveti Franjo i islam

Oko 1219. godine, nakon održane Generalne skupštine Reda, Sveti Franjo je odlučio poduzeti misijsko putovanje među muslimane u Egipat, gdje se je vodio križarski rat.

Za to vrijeme Franjo je boravio sa kršćanskom vojskom i prošao je kroz njihove linije i došao do muslimanskih linija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan mu je dopustio da uđe u njegov logor.
Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: „Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja." I dok je Sveti Franjo propovijedao, sultanu se je Franjo svidio i dojmila ga se je snaga Franjinih riječi. Tako jako da je pozvao Franju sa boravi kod njega.

„Drage volje", odgovorio je Franjo, „ako se ti i tvoj narod obratite, povjerujete Kristu"

Franjo je tada iznio svoju čuvenu ponudu, izazov. Rekao je:

„Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera."

Sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, te je Franjo zamolio dopuštenje da ih napusti. A sultan je dao nalog da Franju najljubaznije sprovedu do njegova logora.

I dok se je to događalo u Egiptu, pet braće gorljivih franjevaca je uzvitlalo prašinu u muslimanskome Maroku, kada je njih petero trebalo biti ubijeno. To su bili brat Berardo, Oton, Petar, Akurzije i Adjut.

Najprije su ta braća otišla u Španjolsku, u muslimansku Sevilju. A zbog toga što su tamo htjeli propovijedati Evanđelje, bili su bičevani, utamničeni i potom izagnani iz toga kraljevstva. Nakon toga su otišli u muslimanski Maroko u namjeri da obrate nevjernike. Kada su tamo došli, ta braća su htjela više od toga da propovijedaju po ulicama. Ušli su pravo u mošeju (džamiju) i usred mošeje javno optužili Muhameda.

Braća su bila uhićena, utamničena i bičevana, ali to nije zadovoljilo njihov cilj. Dok su bili u zatvoru oni su stalno nastojali obratiti stražare i tamničare.

Vladari Maroka nastojali su naći diplomatski način izlaska iz te situacije, pa su sve poduzeli da te zatočene franjevce pošalju u njihovu zemlju.

A kako su na to odgovorili franjevci?
Brat Cuthbert donosi sljedeće:

„Ali pet franjevaca nije nimalo znalo o diplomaciji i nisu imali namjeru napustiti misiju i nastaviti živjeti. Muhamed je u njihovim očima bio neprijatelj Kristov, a duše tih ljudi su bile potpuno izgubljene za njihovoga Božanskoga Otkupitelja. Njima je to izgledalo da bi pristajući na to izdali svoju misiju i odrekli se svoje Vjere i svoga Spasitelja."

I kod prve prilike ovi žilavi franjevci su uspavali svoje tamničare. Istoga časa oni su se vratili u grad, i ondje opet pred mošejom pozvali nevjernike da se odreknu Muhameda i da prihvate Krista.

Opet su uhvaćeni, bačeni u tamnicu i mučeni. I dok su ih mučili tamničari su im obećali da će im spasiti život i da će dobiti i darove samo ako zataje Krista i prihvate Muhameda.

Braća su odgovorila tako što su izgovorila molitve i pohvale Našemu Gospodinu i požurivali mučitelje da se odreknu Muhameda i prihvate Isusa Krista.

Muhamedanci su odgovorili na taj način da su im odrubili glave. Njihova tijela su bacili izvan gradskih zidina za hranu psima. Portugalski dostojanstvenik je organizirao prikupljanje njihovih tjela, koja su zatim odnijeta u Portugal i uz velike počasti položena u crkvu Regularnih kanonika (Augustinaca) u Coimbri.

Među narodom koji se je tada skupio da moli i časti te franjevačke mučenike bio je i mladi augustinski kanonik koji se je zanio ciljem i ljubavlju prema Kristu kojom su gorjela ova franjevačka braća. On je potražio mjesne franjevce i zamolio ih da ga prime u svoj Red.

Taj mladi augustinac, koji je postao franjevac, poznat nam je kao Sveti Antun iz Padove, Čudotvorac, kojega katolici štuju i s nazivom „Malj heretika".
A u svezi Svetoga Franje: Što je on mislio o toj petorici braće koja su umarširala u mošeju i optužila Muhameda pred muslimanima i na muslimanskom svetom mjestu? Tko je pozvao muslimane da za svoje spasenje ne slijede lažnoga proroka Muhameda? Je li Sveti Franjo organizirao veliko priznavanje pogriješke i potaknuo svoju braću na razumijevanje da „muslimani zajedno s nama, časte istoga Boga"?

Ne! Sv. Franjo je vapio prema Nebu sa zahvalnošću: „Ja sada mogu iskreno reći da imam petoricu braće."

To je pravi duh Asiza!

Izvori:
[1] Izravno preuzet citat od pape Ivana Pavla II. Vidi „Na hodočašću na brdo Sinaj", Origins, Ožujak 9, 2000.
[2] Spisi Svetog Franje i Svete Klare,Ziral,Mostar,2003,str.29.
[3] Jedan od mnogih primjera, kardinal Walter Kasper, imenovan od pape Ivana Pavla II. za prefekta Vatikanskoga vijeća za jedinstvo kršćana je svojevremeno rekao: „Danas mi ne podrazumijevamo ekumenizam u smislu „obraćenja", kod kojega bi se ti drugi trebali „obratiti i postati katolici." To je izričito odbacio II. vatikanski sabor" (Adisti, Veljača 26,2001.)
https://sites.google.com/site/molitedragadjeco/sveti-franjo-i-kriz#_ftnref2
http://www.zupa-svkriz.hr/kalendar/novi/opis.php?dat=franjo_asiski104.htm
http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Franjo_Asi%C5%A1ki
http://sveci.net/index.php/component/content/article/2-uncategorised/896-sveti-franjo-asiski
http://sveci.net/index.php/component/content/article/2-uncategorised/463-sveti-franjo-sa-isusovim-ranama
http://en.wikipedia.org/wiki/La_Verna

Vaš komentar:

Željeno ime / nadimak: *

E-mail: *

Obavijesti me o odgovorima:

Komentar: *

Unesite kod sa slike: * refresh slike

Nema komentara