Od imama do katoličkog propovjednika

Muslimanski imam - Moulavi Sulaiman - se obratio i postao katolički propovijednik

Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (Rimljanima 8,35)

Svjedočanstvo bivšeg muslimanskog imama - Moulavi Sulaimana - sada Mario Josip vlastitim riječima

Obiteljska pozadina

Rođen sam u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji. Stoga, sva religijska obdržavanja bila su strogo prakticirana u našoj obitelji. Moj otac je po prirodi ozbiljan, te je inzistirao sa svima da budu strogi sa svim religijskim obzervacijama. Moji pretci bili su turci. Pradjed po mojoj majci došao je iz Turske u Vayanad. Silno sam želio ići u običnu školu za moje obrazovanje. Pokušao sam čak biti veoma tvrdoglav i uporan na ovome. Ali sva moja zahtjevanja i molbe bili su bez milosti odbačeni od strane moga oca koji je bio vojnik.

Upisan u arapsku školu sa osam godina

Moj otac je imao određene planove u svojoj glavi. Moj um je bio virtualni kotao iskuhavajući mržnju i srdžbu. Osjećao sam se da sam bio zanemaren. Osjećao sam se usamljeno i zanemareno u obitelji. Usamljena figura u masi! Kada su moja starija braća čitala knjigu, običavao sam sjesti između njih, gledajući ih sa zavišću. Ponekad bih se usudio iza razreda gdje su mi braća studirala. Ima sam iskrenu želju znati što se i kako se uči. Ali osjećao sam se vrlo ogorčeno protiv onih koji su me spriječavali od postizanja karijere u obrazovanju. Ovo gorka iskustva iz djetinjstva su izudarali moj nježni um. Ali sposobno sam skrivao svoju patnju i nisam se žalio nikome. Često bih sjeo sam i plakao. Sada sam već ima osam godina. Otac mi je rekao da će me upisati u arapsku školu. Bilo je vrijeme za mene da krenem u arapsku školu.

Osjećao sam goruću senzaciju u svom srcu. Na predvečerje mog odlaska u arapsku školu bila je velika fešta i proslava u mojoj kući. Vidio sam majku kako priprema kutiju za ponijeti na moje novo mjesto. Pogledavala bi me povremeno i vidio sam je kako jeca. Vidio sam je kako briše suze. Moje mlađe sestre nisu bile dovoljno velike da razumiju implikacije moga odlaska. Moja braća su uživala u zabavi. Otac je izgledao prilično indiferentno i nije bilo nikakvih naznaka tuge na njegovom licu. Možda je potiskivao osjećaje. Sjedio sam sam i jedna od mojih mlađih sestara mi je došla i upitala me na njenom svojstvenom dječijem dijalektu, ''brate je li odlaziš, ostavljaš li nas''? Nisam joj odgovorio. Nasmješio sam joj se i učino da sjedne pored mene. Znao sam da idem u arapsku školu. Ali jednostavno nisam znao zašto.

Bio sam kao lutka koja je bila navijena da sluša i slijedi upute i to sve bez pitanja. U noći plakao sam dugo vremena. Budio sam se i kratko ponovno zaspao i to sve u gorkom plakanju. Kada sam se probudio majka je vidjela crevenkaste pospane oči i dozvala me, Suleimane..., uslijedila je tišina. Onda sam je upitao gdje će me to poslati. Trenutak kada je čula pitanje, počela je plakati.

Nisam je više ništa pitao kad sam je vidio u suzama. Samo je malo vremena ostalo. Sada sam spreman za polazak. Obukli su me u bijelu odjeću, bijelu majicu i bijelu kapu. Suze su snažno tekle sa moga lica. Pogledao sam lica moje braće. Izgledali su indiferentno za cijelu stvar dok nisam uspio isčititi ni jedan osjećaj na njihovim licima. Pogledao sam mlađe sestre. Na njihovim licima nazirala se tiha tuga. Neke od njih su osjećale gubitak. Najuma, moja mala sestra, bila je najviše ganuta. Mlađi brat mi je prišao i poljubio me u obraz. Otac je uzeo kutiju pripremljenu za mene i krenuo. Sada sam tek vido neku vrstu tuge na njegovom licu. Samo sam jednom pogledao svoju uplakanu majku. Po prvi puta u svom životu upoznao sam dubinu ljubavi. Shvatio sam da učimo o dubini ljubavi kada se od nekoga rastajemo. Stoga, počeo sam hodati u novi život bez saznanja gdje i zašto.

Nitko mi nije rekao zašto sam poslan u arapsku školu kada mi je bilo samo osam. Razlog sam saznao mnogo kasnije. Kada sam bio u utrobi majke, problemi su se razvili u maternici. Doktori koji su je obilazili rekli su da će dijete umrijeti. Onda se moja majka zavjetovala da ako bude imala zdravo dijete, učiniti će da bude muslimanski svećenik. To je bila zakletva koja je učinila da odem u arapsku školu u dobi od 8 godina i postanem Maulavi sa 18 godina. U tim danima bio sam ljut sa svima. Danas ih žalim.

Isus Krist je imao druge planove za Suleimana

Postajući Moulavi bio je dio božanskog plana za mene. Danas shvaćam da moja pozicija Moulavia učinila me da sretnem i prepoznam Isusa. Da nisam postao Moulavi, vjerojatno nikad ne bih znao dubinu o Kristu. U životu ništa se ne događa bez razloga. Potraga za Bogom koja je počela u arapskoj školi dovela me do Biblijskog koledža u Divine Retreat Centru u Kerali - Indija. Sada znam istinu: Isus je moj Gospodar i Spasitelj. Pastir me vodio dalje. Vodio me zelene poljane i vrutke tihane (Psalam 23,2)

Danas kada se osvrnem, bolest moje majke i njena zakletva nisu bili slučajni događaji. Bili su Pastirov plan za mene. Prije nego te oblikovah u utrobi znao sam te i prije nego si se rodio posvetih te i pomazah za proroka narodima. (Jr 1,5). Ne želim ništa sakriti.

Prošlo je 9 godina otkako sam prihvatio Krista. Mnogi ljudi su me uvjeravali da pišem o teškim stazama koje sam gazio i gorkim iskustvima koje sam imao, te i protivljenjima s kojima sam se morao suočiti i gubitcima koje sam pretrpio. Moj um me je isto tjerao da pišem, ali sve do sada nisam mogao. Bojao sam se nekih ljudi. Danas kada se sjedim svog kukavičluka, osjećam sramotu.

Koga sam se bojao?

Zašto sam se bojao?

Jesam li se bojao moći ovoga svijeta?

Jesam li se bojao gubitka svog smrtnog života?

Danas se nikoga ne bojim. Niti se na ikoga žalim. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8,31)

Gospodin mi je pomoćnik, ja ne strahujem: što mi tko može? (Heb 13,6)

Nikome ništa nisam učinio namjerno nažao. Zbog nekih uvjerenja i uvida koja sam osobno primio, slijedim vjeru sa potpunom slobodnom voljom.

Da li u tome ima išta pogrešno?

Žao mi je ako moja vjera i trenutni način života uznemirava neke ljude. Molim za oprost. Ali nisam u stanju sakriti istinu. Pišući ovo, pravedan sam prema svojim prijateljima koji su me poticali na pisanje svojih iskustava. Jednako tako slijedim upute svoje pameti. Sve stepenice na koje sam se uzdigao bile su dio vodstva koje sam promio on moga Pastira. Moje srce je nepovratno zapleteno u zamamnoj niti božanske ljubavi.

Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?

Moj dobri Gospodin mi je dopustio da se rodim na ovome svijetu. Napravio je prekrasan plan za mene. Sada on čeka da moje srce i duša porastu u njegovoj ljubavi. Imao je planove za mene, kako ću rasti, što ću studirati, koji posao moram uzeti, kako ću živjeti i tako dalje. Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam - riječ je Jahvina - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. (Jr 29,11). Dobri Gospodin ima prekrasne snove o nama. Isto tako ima očinske brige o nama. Bog čeka da nam da vječni poklon. Barem jednom mislite o tom Bogu koji uvijek misli i sanja o nama!

Prevedeno sa: 
http://christtotheworld.blogspot.hr/2011/06/muslim-imam-moulavi-sulaiman-turns-and.html

Izvori:
https://www.facebook.com/mariodrcm
http://aleteia.org/2013/11/09/the-dangerous-road-from-imam-to-catholic-preacher-an-interview-with-mario-joseph/
https://opentheword.org/2015/01/22/former-muslim-imam-says-the-quran-is-the-reason-he-converted-to-christ/
Foto: https://www.facebook.com/mariodrcm

Vaš komentar:

Željeno ime / nadimak: *

E-mail: *

Obavijesti me o odgovorima:

Komentar: *

Unesite kod sa slike: * refresh slike

Nema komentara