5 najvažnijih razloga zašto islam ne slijedi židovsku i kršćansku objavu

Islam je jedna od tri velike abrahamske religije. Vjernike koji robuju je navijestio čak sv. Pavao u Bibliji kao one koji neće priznati Oca te znakovito spominje Išmaelovu majku Hagaru i Arabiju (Galaćanima 4, 22). Isti izvor, ne znači i pravovaljanost kod Boga. Osvrt na pravovaljanost djece Božje objašnjen je na ovom linku. Bog je poslao svog Jedinog direktno rođenog Sina da otkupi svijet i da se svijet spasi po njemu. Isus je u kršćanstvu Sin Božji, u njemu "tjelesno prebiva sva punina božanstva" (Kološanima 2, 9), odnosno on je utjelovljeni Bog, slika oca sa nebesa. Islam to direktno niječe. Očigledno je, da jedan od nauka time ne može biti pravovaljan. Sa ovime ne treba miješati pojam muslimana kao osobe. Sama katolička Crkva uči da spasenje mogu doseći svi ljudi, tj. i anonimni kršćani, oni koji žive evanđelje a da toga nisu ni svjesni, tj. da to ni ne znaju. Čak i ateisti, ne samo muslimani. Zapravo, spasenje mogu doseći svi koji žive evanđeljem i ne znaju za istinitost katoličke Crkve, pa zbog toga nisu dio nje. Bog tako ne može suditi jednako osobu iz nekog plemena u srcu Amazone koja nije čula za Krista i nekog tko ga niječe i bori se protiv njega. Nauk osuđuje one koji znaju za istinu koju nosi katolička Crkva, a odbijaju spasenje putem Crkve.

 

Katolička Crkva odaje veliko poštovanje prema islamskoj vjeroispovijesti. Vezajući elementi su u tome što se islam poziva na istoga, Jednoga Boga po abrahamskoj vjeri (čak i kada drugačije vidimo sveukupnu Božju sliku). Poštovanje katolička Crkva iskazuje i u činjenici da se muslimani vjerno podvrgavaju Božjoj volji i da svakako time pokazuju svoju pokornost Bogu i da žele doseći spasenje.

 

Ipak, islam sa kršćanskog gledišta jest hereza. U najbitnijim elementima teološke predaje islam ne slijedi ista učenja kao judeokršćanstvo, a to će ovaj tekst i pokazati. Baš kao što su i protenstantizam ili nauk Jehovinih svjedoka hereza u očima katoličke Crkve; herezu, odnosno krivovjerje nosi i islam sa pogleda Crkve. Mnogi apologeti islam nazivaju čak kršćanskom herezom budući da je zadržao mnoge moralne principe i načela iz kršćanstva, a baš kao i neka heretička učenja, odlučio ući u teološku zabludu. No za razliku od denomainacijskih kršćanskih hereza, islam ne slijedi ni židovsku objavu u mnogim bitnim elementima, prebitnim da bi se to moglo zaobići. Primjerice, u islamu se riječ nevjernik višestruko puta više pojavljuje u odnosu na Bibliju, koja je nekoliko puta veća od Kurana. U usporedbi sa židovstvom, islam ima i mnogih sličnosti (naročito u vezi prakse što pokazuje i Levitski Zakonik), no i mnogih različitosti i u samoj praksi Božje objave, a pogotovo u teološkim pogledima i ukupnom shvaćanju objave, načina religioznosti i Boga. 

 

Koje su to zablude koje pokazuju da islam zapravo jest hereza i da ne slijedi ni kršćansku ni židovsku objavu? Pogledajmo:

 

1. Dvanaest plemena Izraelovih

Kršćanstvo i židovstvo jasno uče nauk o dvanaest premena Izraelovih od kojih potječe spasenje. I Isus jasno u Ivanu 4, 22 govori "spasenje dolazi od Židova". Iako se dvanaest plemena Izraelovih spominju na jednom mjestu u Kuranu, oni ne nose nikakav značaj u pogledu blagoslova i spasenje kao što to opisuje Sveto Pismo, već se jednom rečenicom sav Božji blagoslov iz Svetog Pisma baca u vodu. Abrahamov sin je bio Izak, a Izakov sin je bio Jakov. Iz Jakovljevih (tj. Izraelovih) dvanaest sinova su nastali dvanaest plemena. Prema Bibliji, Jakovu je Bog promijenio ime u Izrael jer se je hrabro borio i sa Bogom i sa ljudima (Knjiga Postanka 32, 29). Usprkos tome islamska tradicija vidi svoje mjesto spasenja u Jišmaelu, no biblijski i povijesno gledano, od njegova naraštaja nije proizašlo nikakvo od dvanaest plemena jer se dvanaest plemena razotkrivaju kroz detaljne opise u Starom zavjetu, te ona potječu od Jakovljevih sinova. Bog je objavio u Starom zavjetu da će iako je blagoslovio i Jišmaela, držati svoj Savez vječni zapravo samo sa Izakom, a ne Jišmaelom:

 

Knjiga Postanka 17, 19 A Bog reče: "Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez svoj s njime ću sklopiti, Savez vječni s njime i s njegovim potomstvom poslije njega. 20 I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. 21 Ali ću držati svoj Savez s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba."

 

Islam tako u kontekstu spasenja ne spominje nikakva poglavito ne Izraelska plemena, nego za spasenje uvjetuje vjeru u Allaha i Muhameda kao njegova poslanika. Ovo treba gledati i u svjetlu hadisa (islamskih svetih spisa) koji govore kako će u ponovnom dolasku Isa (islamska verzija Isusa) ubiti velik broj Židova. Za muslimane zbog toga spasenje dolazi kada se desi velik pokolj Židova, te upravo u tome islamski svijet i vidi antagonizam prema Židovima. Ne treba ni spominjati da je to u potpunoj suprotnosti sa židovskom i kršćanskom objavom. Novi zavjet (kršćanski nastavak Božje objave) jasno slijedi Stari zavjet (židovsku Toru) i nauk o dvanaest Izraelskih plemena je opisan i u Otkrivenju - dvanaest plemena će obilježavati nebeski Jeruzalem. Treba imati na umu da je dvanaest plemena izuzetno naglašeno u Novom zavjetu, te osim Starog i Novog zavjeta Otkrivenje znakovito i simbolično upravo na broju dvanaest veliča i oslikava Jeruzalem u kraljevstvu Božjem:

 

Knjiga Izlaska 24,4 Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova za dvanaest plemena Izraelovih.

 

Knjiga Izlaska 28,21 Tih dragulja neka bude dvanaest, koliko i imena Izraelovih sinova. Neka budu urezani kao i pečati na prstenju, svaki s imenom jednoga od dvanaest plemena.

 

Knjiga Sirahova 44,23 blagoslov svih ljudi i utemeljio je Savez na glavi Jakovljevoj. I utvrdio ga u svojim blagoslovima i dao mu zemlju u baštinu: podijelio je na dijelove i razdijelio među dvanaest plemena.

 

Evanđelje po Mateju 19,28 Reče im Isus: "Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.

 

U Knjizi Postanka 49 i u Otkrivenju 7, 3-10 su napisana imena dvanaest plemena. To su: Ruben, Šimun, Levi (kako svećenićko pleme Levi nije imalo vlastitoga teritorija, nego su se njegovi članovi kao svećenici nalazili na području ostalih plemena, određeno je da dvojica sinova Josipovih, Efraim i Manaše, budu začetnici dva plemena.), Juda, Zebulum, Jisakar, Dan, Gad, Ašer, Naftali, Josip (često navedeno kao dva plemena imenovano zbog svojih sinova, Efraima i Manašea), te Benjamin.

 

Otkrivenje, novozavjetna knjiga na proročki i značajan način zapisuje dvanaest plemena Izraelovih u pogledu ponovnog Božjeg dolaska, te nebeskim Jeruzalemom u kojem će prebivati Bog među ljudima, zajedno sa napisanim imenima dvanaest plemena Izraelovih:

 

Otkrivenje 7, 3 "Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!" 4 I začujem broj opečaćenih - sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih: 5 iz plemena Judina dvanaest tisuća opečaćenih, iz plemena Rubenova dvanaest tisuća, iz plemena Gadova dvanaest tisuća, 6 iz plemena Ašerova dvanaest tisuća, iz plemena Naftalijeva dvanaest tisuća, iz plemena Manašeova dvanaest tisuća, 7 iz plemena Šimunova dvanaest tisuća, iz plemena Levijeva dvanaest tisuća, iz plemena Jisakarova dvanaest tisuća, 8 iz plemena Zebulunova dvanaest tisuća, iz plemena Josipova dvanaest tisuća, iz plemena Benjaminova dvanaest tisuća opečaćenih. 9 Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. 10 Viču iz glasa: "Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!"

 

Otkrivenje 21, 12 okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13 Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14 Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. 15 Moj subesjednik imaše mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njegova i zidine. 16 Grad se stere u četvorini: dužina mu jednaka širini. On izmjeri trskom grad: dvanaest tisuća stadija - dužina mu i širina i visina jednaka. 17 Izmjeri i njegove zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj mjeri kojom je mjerio anđeo. 18 Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam grad od čistoga zlata, slična čistu staklu. 19 Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, 20 peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista. 21 Dvanaest vrata - dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg - čisto zlato, kao prozirno staklo.

 

Islam zbog svojih hadisa i poruke Kurana nije naklonjen Židovima i tretira ih u najmanju ruku sa blagim antagonizmom (ako se i to može tako nazvati). Zbog toga i tu treba tražiti odgovore o izbjegavanju tema o blagoslovu Izraelskih plemena i njihovom bitnom mjestu u povijesti spasenja. S druge strane, kršćanstvo sa ljubavlju i istom vjerom gleda na objave o dvanaest plemena Izraelovih, koje su čudesno u Otkrivenju pokazale Božje srce za svoj izabrani narod.

 

2. Bog kao otac i Božja djeca

Prema Kuranu, nezamislivo je da Bog ima dijete. Zbog toga, svakom muslimanu je nemoguće ne samo Isusa, nego sebe i bilo koga drugoga smatrati Božjim djetetom. To bi bila velika hula za muslimana. Ponovno kao i u primjeru sa dvanaest plemena Izraelovih, u samo jednoj jedinoj rečenici sa autor Kurana obračunava sa Božjom djecom (židovima i kršćanima): propituje kako netko može biti Božje dijete, tj. zbog čega ih Bog zato kažnjava za njihove grijehe (Kuran, sura Al'Maide 5, 18). Ovime autor islama pokazuje nekonzistentost na objave, i na prilično nevjerojatno gaženje svega dosad objavljenog samo jednim jedinim komentarom. Kada se sve zbroji, vidi se sljedeće: brojni napisi o ovoj činjenici u Bibliji, i jedan jedini demantij u Kuranu. Upravo taj slab i neuvjerljiv pristup autora Kurana otkriva da je zapravo za sam islam velik broj činjenica, događaja, biblijskih svjedoka zapravo zaobiđen a nemogućnost odgovora rezultirala je šutnjom. Tu Kuran pada i razotkriva se, te zbog toga Kuran treba gledati u vidu Muhamedove private objave koja je izuzetno protukršćanska. U kršćanstvu ali i židovstvu, slika Boga kao Oca je standardni dio vjere objavljenog Abrahamskog Boga, pogledajmo na samo nekim od brojnih primjera Božje Riječi:

 

Sve ove rečenice govore o djeci Božjoj. A kako se Kuran obračunava s njima, u najmanju ruku da ih argumentirano demantira? Kuranski autor zapravo ostaje bez teksta, ostaje bez argumenata, štovše, autor se čudi. Upravo u tom čuđenju se otkriva da Kuran nije istinska Božja objava, jer besmisleno je da se Bog čudi samome sebi u onome što je jasno objavljivao kroz mnoštvo proroka i biblijskih knjiga:

 

Kuran 5, 18 (Sura Al-Ma'ide) I jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi." Reci: "Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?" A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti. 

 

Paradoksalno u navedenom citatu je da se autor Kurana sam propituje (tj. kršćane i Židove) zbog čega Bog kažnjava ljude za grijehe. Tu se otkriva sva promašenost logičnosti autora islamske svete knjige. Isus je jasno objasnio djeci Božjoj (vjernicima) pa i onima koji nisu vjerovali kada nastupa oprost, a kada kazna, te kada dolaze i kušnje i križevi u raznim oblicima. O tome svjedoči zapravo cijeli Stari zavjet. O tome svjedoče razni izraelski kraljevi i vladari sa svim svojim križevima, događajima punim kušnje. Isus je objasnio i vjernicima da Njegov put znači put križa. Biblija otkriva i da Bog šibom odgaja ljude rečenicama "poradi odgajanja trpite". Ovim komentarom u suri 5, 18 autor Kurana je istaknuo zapravo zapanjujuće površan pogled na ono što je Židovima i kršćanima objavljivano tisućama godina, u tome je cijeli paradoks. U tome cijeli Kuran sam sebe demantira. Upravo takva i slične rečenice otkrivaju da Kuran nije Božja objava; ako bi štogod slučajno i bilo jednako objavi Biblije, zasigurno se ovakva objava u ovom primjeru ne slaže nimalo sa objavama i Židova i kršćana. 

 

Ne zaboravimo, da su baš kao i kršćani, i Židovi smatrali da su Božja djeca, upravo zato jer smo stvoreni na sliku i priliku Božju, tj. jer smo Božjeg podrijetla. Neki kraljevi su s druge strane čak proglašavani Božjim sinovima od strane Boga, upravo kao njegovi miljenici, poput Salomona. Ovim primjerom se iskazuje da je Bog itekako i sam proglašavao svoje sinove, da da su se vjernici smatrali njegovom djecom:

 

Prva knjiga Ljetopisa 22, 9 Gle, rodit će ti se sin; on će biti miroljubac i dat ću mu mir od svih njegovih neprijatelja odasvud unaokolo; ime će mu biti Salomon. Mir i pokoj dat ću Izraelu za njegova vremena. 10 On će sagraditi Dom mome imenu, on će mi biti sin, a ja ću njemu biti otac i utvrdit ću njegovo kraljevsko prijestolje nad Izraelom zauvijek.' 

 

Ovo su samo neki od citata koji otkrivaju kako su vjernici smatrali Boga za Oca i u židovstvu i kršćanstvu. Jasno je i činjenično: Bog kao Otac je neizostavni dio istinske abrahamske vjere, židovstva i kršćanstva.

 

3. Bogoštovno mjesto nužno sa Hramom i oltarom

Židovstvo i kršćanstvo imaju jasno propisane elemente kako mora biti ukrašeno bogoštovno mjesto. Najsvetije bogoštovno mjesto u židovstvu i kršćanstvu jest Božji Hram. U Knjizi Postanka, Bog je Mojsiju detaljno objasnio kako da ukrasni Hram. Ono što je znakovito je da Hram da bi bio u pravom smislu riječi Hram, mora sadržavati žrtvenik i neke druge od samog Boga propisane elemente. Naputke uređenja koje je dobio Mojsije za Prebivalište Svjedočanstva i postavljanje zlatnog žrtvenika pred Kovčeg saveza su opisani sa svim priborom (između ostaloga zlatnim i srebrnim) po naredbi Jahvinoj, u praktički cijelim poglavljima: Knjiga Izlaska 38, Knjiga Izlaska 39, Knjiga Izlaska 40. 

 

Knjiga Izlaska 40, 1 Reče Jahve Mojsiju:

....

Knjiga Izlaska 40, 4 Potom unesi stol i što na nj spada poredaj; unesi i svijećnjak i svijeće mu pripremi. 5 A zlatni žrtvenik za kađenje postavi pred Kovčeg svjedočanstva. Onda objesi zastor nad ulazom u Prebivalište. 6 Stavi žrtvenik za žrtve paljenice pred ulaz Prebivališta, Šatora sastanka. 7 Između Šatora sastanka i žrtvenika smjesti umivaonik i u nj nalij vode.

 

Isto što je činio po naredbi Mojsije, su činili po naredbi vladari i poslanici iza njega:

 

Prva knjiga o kraljevima 6, 12 "To je Dom što ga gradiš ... Ako budeš hodio prema naredbama mojim, ako budeš vršio naredbe moje i držao se mojih zapovijedi, tada ću ispuniti tebi obećanje što sam ga dao tvome ocu Davidu:

 

Prva knjiga o kraljevima 6, 22 I sav je Hram obložio zlatom, sav Hram i sav oltar koji je pred Debirom obložio je zlatom.

 

Hram je svakako morao sadržavati žrtvenik, tj. oltar. Hramove sa oltarom su u Starom zavjetu uređivali Noa (Knjiga Postanka 8,20), Abraham (Knjiga Postanka 12,7; 13,4; 22,9), Izak (Knjiga Postanka 25,26), Jakov (Knjiga Postanka 33,20; 35,1-3), Mojsije (Knjiga Izlaska 17,15). U islamu "hramovi" nisu hramovi u pravom smislu riječi jer nemaju žrtvenik niti propisane elemente koje imaju crkve i sinagoge.

 

Hram ima izuzetnu važnost prema judeokršćanstvu. U više navrata Bog je objavljivao sam u Bibliji da mu se gradi Hram u kome će on prebivati. Štoviše, Hram nije tu samo silovito ili tek toliko. Hram je bilo mjesto gdje je Bog zbilja objavljivao da će On sam prebivati, što je također drugačija vjerska činjenica u odnosu na islamsku vjeru:

 

Prva knjiga o kraljevima 9, 1 Kad je Salomon dovršio gradnju Doma Jahvina, kraljevskog dvora i svega što je namislio graditi, 2 javi se Jahve i drugi put Salomonu, kao što mu se bio javio u Gibeonu. 3 Jahve mu reče: "Uslišio sam molitvu i prošnju koju si mi uputio. Posvetio sam ovaj Dom, koji si sagradio da u njemu prebiva Ime moje dovijeka; moje će oči i srce biti ovdje svagda.

 

Tobija 1,4 Dok sam se, u vrijeme svoje mladosti, još nalazio u domovini, u zemlji Izraelovoj, sve se pleme Naftalija, oca mojega, bilo udaljilo od doma Davidova i od Jeruzalema, izabrana među svim plemenima Izraelovim da bi u njemu prinosili svoje žrtve. Zbog toga je i bio podignut i posvećen Hram, Prebivalište Svevišnjega, za sva vjekovita pokoljenja.

 

Druga knjiga o Makabejcima 14,35 "O ti Gospodaru komu ništa ne treba, tebi se svidjelo da se Hram u kojem prebivaš nalazi među nama.

 

Zaharija 2,17 Tiho, ljudi svi, pred Jahvom, jer, evo, on ustaje iz svetoga Prebivališta svojega!

 

Evanđelje po Mateju 23,21 I tko se zakune Hramom, kune se njime i Onim koji u njemu prebiva.

 

Ovi citati pokazuju da Bog prebiva u Hramu te da je to bio standardni dio židovske vjere. Uz to, Hram je nužno morao imati oltar, jer je to bila i jest Božja objava, kad je objavljivao poslanicima kako da ukrase Hram. Istu praksu kao Židovi imaju kršćani i vjeruju u Božje prisustvo u Hramu. Također, Isus je još preko Hrama svog Tijela dodatno produbio otajstva Crkve. Islam s druge strane ne slijedi ništa od objavljenoga u kontekstu Hrama, i to je još jedno područje gdje islam sam sebe raskrinkava u vidu istinske i (ne) pravovjerne "objave".

 

Bog nije dao Davidu da načini Božji Hram nego je to namijenio njegovu sinu (Prva knjiga Ljetopisa 17,4). U islamu džamije ni minareti ne sadrže oltar niti ikakav žrtvenik. Prema biblijskim definicijama one time izlaze iz kruga Hrama kakvog propisuje Božja objava. Kaba je u predislamsko vrijeme bio mnogobožački hram, gdje se tokom godine odavalo poštovanje za 360 bogova, svaki dan po jednom božanstvu, te u tome treba tražiti razlike odmaka u odnosu na judeokršćansku objavu. 

 

Kaba je islamsko svetište i "hram" po islamskom shvaćanju, no to nije Hram prema biblijskim opisima Hrama, jer nema ni žrtvenika na koji bi se prinijela žrtva, niti ostale propisane elemente da bi činila Hram. Islam tako ne slijedi propise koje jedan Hram može činiti. Uz to, muslimani se namjerno klanjaju i protivno smjeru Hrama Jeruzalema, onoga u kome se klanjao Isus. Smjer klanjanja (qibla) je nakon nekog vremena od islamske objave Muhamed označio da bude prema Kabi, kao što je objašnjeno u hadisima (svetim islamskim tekstovima). Muhamed je time želio razlučiti židove od muslimana. Tako su muslimani okrenuli leđa od istinskog Hrama, i odlučili se klanjati u svom "hramu" koji niti nije hram u pravom smislu riječi, gdje svi bitni elementi bogoštovlja nisu prisutni po uzoru na prethodne Božje objave.

 

4. Opraštanje grijeha po prolijevanju krvi

 

U Bibliji piše da bez prolijevanja krvi nema oproštenja (Hebrejima 9,22). U Starom zavjetu jaganjci (žrtvene životinje) koji bi se usmrtili su služili za otkup grijeha Svemogućem Bogu. To ćemo detaljno pokazati citatima. U Novom zavjetu Jaganjac koji odnosi i to grijeh čitavog svijeta, postaje Isus. U islamu nema prakse prolijevanja krvi za oprost grijeha. Postoji praksa klanja kurbana jednom godišnje, a ta praksa se radi zbog odavanja počasti Allahu, a ne zbog oprosta grijeha. Sa biblijske strane, to je također osuđeno jer budući da zbog slike Boga koja je iskrivljujuća u islamu, to automatski spada u meso žrtvovano idolima.

 

Isus je Ustanovio Novi savez u svojoj krvi (Matej 26,28, Marko, Luka 22,20, 14,24, Ivan 6,55) te je Tijelo njegovo jelo istinsko, krv njegova piće istinsko (Ivan 6,55), a Isus je to učinio zbog toga jer bez prolijevanja krvi nema oproštenja (Hebrejima 9,22, Levitski Zakonik 4,20, Levitski Zakonik 4,31, Levitski Zakonik 4,35, Levitski Zakonik 5,10, Levitski Zakonik 5,13, Levitski Zakonik 5,16, Levitski Zakonik 5,18, Levitski Zakonik 5,26, Levitski Zakonik 19,22, Knjiga Brojeva 15,25, Knjiga Brojeva 15,28).

 

Pogledajmo što kaže Biblija:

 

 

Novi zavjet jasno objašnjava da je novi, jaganjac vječne žrtve zapravo Isus Krist:

 

Bog je po prolijevanju krvi učinio otpuštanje grijeha. Ovu praksu odredio je sam Bog. Isus je u Novom zavjetu Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta i nudi savršenu žrtvu za spasenje. U islamu s druge strane naprotiv - nema žrtve. Nema otkupljenja, nema Spasenja po otkupljenju. Bog je sam sebe demantirao prema islamu. Zbog toga Kuran i islam nemaju smisla. Opet se isčitava: brojni biblijski pisci poput Davida, Luke, Mojsija, Ivana, Izaije, brojni spisi, brojni opisani događaji, brojni svjedoci, protiv jedne riječi Kurana koji nema nikakvog svjedoka. A prema judeokršćanstvu ne zaboravimo: svjedočanstvo jednoga je nevažeće (Evanđelje po Ivanu 8,17). I ova točka otkriva da islam jednostavno ne slijedi Božje objave židovstva i kršćanstva.

 

5. Svećenstvo

 

U islamu nema mjesta svećenstvu, koje je pak propisano i Židovima i kršćanima u Bibliji. To je i zbog toga što islam nije vjera obreda i zatvara vrata obredu i gozbi sa Bogom. U prethodnoj točki mogli su se vidjeti citati od kojih većina spominje riječ: obred. Obreda u islamu nema jer u islamu nema posrednika do Boga. Bog je još u Starom zavjetu odredio posrednike upravo da bi u praksi obreda. Upravo su posrednici bili svećenici koje je Bog sam odredio, poput Arona. Islam odbija bilo kakvo posredništvo jer mu ničemu ne služi. Da islam je religija obreda kao što su židovstvo i kršćanstvo, i posredništvo preko svećenstva mu bi bilo svakako potrebno.  Zapravo kada malo bolje promotrimo vidimo da je u islamu situacija ne obdržavanja pravovaljane objavljene Božje prakse. Isus je također osim što je Bog, odnosno Sin Božji, i Sin čovječji u isto vrijeme; i Sudac, Otkupitelj, i Spasitelj kako ga sve Biblija naziva, ali također i Svećenik, odnosno Posrednik Novoga Saveza - kao onaj koji prinosi grijehe svijeta na svoja leđa:

 

Hebrejima 9,15
A radi ovoga je Posrednik novoga Saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja iz starog Saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu.

 

Ne treba ni govoriti da za muslimane Isus nije čak ni posrednik, a sada je jasno zašto. Posvećenih kruhova također nema u islamu, kao niti blagoslovljenog vina, a to je jedna sasvim druga priča o kojoj u ovom tekstu neće biti riječi, a također su dio biblijske povijesti i Starog i Novog zavjeta; Židova i kršćana. Svećenstvo Kuran osuđuje (ponajviše u grani redovništva, govoreći da su se sami poslali, a ne da ih je Duh Sveti poslao kako uči Biblija), i govori da ih Bog nije proglasio za Božje sluge, što je jasan odmak od biblijske poruke. Redovnici su također svećenici, nikakve razlike nema u njihovoj istobitnosti posvećenja. Da Kuran zapravo osuđuje bilo kakvo svećenstvo u kršćanstvu otkriva što ne govori pozitivno o Crkvi i zaobilazi temu Crkve i njenog poslanja, koji je Isus ustanovio u Mateju 16, 18 i prorokovao da neće nikada propasti; koja je detaljno opisana u Novom zavjetu. Odbijanja komentiranja Crkve i poneki komentar u Kuranu da ima i dobrih svećenika baca novo svjetlo na pravovaljanost poruke Kurana. Naime poznato je da svaki čovjek može imati grijeh. Tako je Isus i apostolima zapovijedio da se ispovijedaju jedni drugima, osim što će drugima ispovijedati grijehe. I svećenici se dan danas ispovijedaju jedni drugima. Sama Biblija govori da "nema pravedna nijednoga". Autor Kurana je tu iskazao veliku nedosljednost na općenitu poruku Biblije, koja govori nešto drugo: da Crkva niti nije sagrađena od strane Isusa da bude savršena. Crkva je pakt ili spona između Svemogućega i bezgrešnoga Boga i maloga i grešnoga čovjeka: nije uopće stvorena da bude savršena tvorevina. U suprotnom, sjedili bi u zajedici bogova a ne ljudi. Također, poslanje Crkve: otpuštati grijehe - bi postalo besmisleno. A Crkva je upravo sagrađena zbog toga. Zbog naviještanja evanđelja i učenja i davanja oprosta. A ako nema grijeha, nema ni Crkve ni njezinog smisla. Upravo u takvim činjenicama otkriva se ljudski rukopis u Kuranu, jer religija islama ne vidi te činjenice. 

 

U Starom zavjetu su poznati svećenici poput Melkisedeka (prvog Jahvinog svećenika), zatim Aron (Mojsijev brat, koji je govorio umjesto Mojsija koji je imao govornu manu), kojeg je sam pozvao Jahve. Pogledajmo neke od primjera kako Bog blagoslivlja svećenstvo:

 

Knjiga Izlaska 29, 44 Ja ću posvetiti Šator sastanka i žrtvenik; posvetit ću Arona i njegove sinove da mi služe kao svećenici.

 

Prva knjiga o kraljevima 8, 10 A kad su svećenici izašli iz Svetišta, oblak ispuni Dom Jahvin,

 

Neki od primjera koji opisuju da je svećenstvo bilo standardnio dio židovskog religijskog sustava i povijesti:

 

U Novom zavjetu opisivani su židovski svećenici i svećenstvo. Farizejsko svećenstvo i njihove škole bile su neizostavni dio židovske vjere. Isus je također bio svećenik po redu Melkisedekovu. Isus je prorokovao o kršćanskim svećenicima kao onima koji će sami sebe onesposobiti poradi kraljevstva nebeskoga, je proročanstvo o svećenicima u celibatu. Danas u Crkvi imamo ispunjenje tog proročanstva jer se svećenici ne žene. Otkrivenje također otkriva posvećene koji se "ne okaljaše sa ženama" i tako potvrđuju Kristov nauk kao pravovaljano i po Božjoj Istini poslanje svećenika. Kršćanski svećenici tako su pravovaljano biblijski posvećeni jer su posvećeni po Božjoj riječi:

 

Svećenstvo, baš kao i u židovstvu, posvećuje i nove naraštaje. U islamu se iskazuje odbijanje svećenstva, praksa koja nema veze sa židovskom i kršćanskom objavom. Za razliku od kršćanstva, u kojemu obavljanje svećeničkih funkcija podrazumijeva posebno posvećenje osobe i sposobnost da se predvode obredi koje obični ljudi nisu u stanju, u islamu ne postoji ni jedan obred koji ne može predvoditi bilo koji vjernik sa znanjem i obrazovanjem bez dodatnog posvećenja. Postoji hadis Muhameda koji kaže "Nema svećenstva u islamu." Autor Kurana je zbog određenog razloga i pogrešno govorio o kršćanskoj vjeri budući da zasigurno da Crkva nikada nije ispovijedala da treba vjerovati u svećenike kao bogove, i ako je ikada itko to vjerovao, taj postotak je zapravo bio u promilima i nevjerojatano bezznačajan za poruku Crkve. Usprkos tome nevjerojatnija od toga je činjenica da je Kurana smatrao da kršćani smatraju svećenike bogovima:

 

"Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha" (Kuran 9, 31, sura At-Tawba)

 

Da islam nije vjera istine posvjedočio je i demantij Isusovih riječi da će mnogi sami sebe onesposobiti poradi kraljevstva nebeskoga, ovim riječima u Kuranu:

 

"dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli - Mi im ga nismo propisali - u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo" (Kuran 57, 27, sura Al-Hadid)

 

Tako je Kuran iskazao da stoji na ljudskim temeljima, a islam se je kao takav, antikršćanski i razvio. U priči oko pravovaljanosti svećenstva u islamu postoji ulema ("dokazano" učeni) ali i ti ljudi se ljudi biraju te žive od poučavanje a ne od obredoslovlja. U židovskoj i kršćanskoj objavi naglasak je na obredu, koji je gozba sa Gospodinom. Upravo posvećeni Bogu sudjeluju na najsvečaniji mogući način u obredoslovlju, a i svojim životom i darovima Duha Svetoga pokazuju Boga ljudima.

 

Kršćanstvo dokazuje baš kao i židovstvo da je Bog posvećivao ljude. I dao im blagoslov čime taj posvećujući blagoslov mogu dati subraći, te mogu odgajati druge u vjeri. Tome svjedoče navedeni i mnogi drugi opisi Starog i Novog zavjeta Biblije. Islam s druge strane, nema svećenstva, zanemaruje ono što je Bog objavio te samim sebe isključuje iz pravovaljanosti Božje pouke.

 

Ovo su samo neke od tema gdje se iskazuje veliko odstupanje islama u odnosu na Božju objavu u Bibliji. Nabrojimo neke od također bitnih tema koje nisu obrađene a itekako se u kontekstu različitosti objave židovstva i kršćanstva naspram islama mogu vidjeti: euharistijska gozba i uzimanje posvećenih kruhova; miješanje povijesnih događaja i osoba u islamu naspram biblijskoj povijesti; Adam, čovjek a ne prorok; stvorenje čovjeka i njegov odnos sa Bogom; dan počinka; islamski polumjesec kao simbol nepoznat Bogu Biblije.

 

Temeljna islamska nijekanja kršćanskih istina i dijametralno suprotni stavovi objašnjeni su na ovom linku i nisu bila tema ovog članka. Ovaj članak objašnjavao je neke od glavnih razloga zašto islam ne slijedi ni židovsku niti kršćansku objavu u najbitnijim točkama. Ne zaboravimo i prijepornu kršćansko-islamsku činjenicu da islam nosi antikršćansku poruku jer definicija Antikrista glasi ovako: "Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina" (1 Iv 2, 22-23). Ipak, zadaća kršćana je da ljubi sve ljude, ma kakvi oni bili, sa svim svojim razlikama, vjerovanjima i traganjima. 

 

Božji blagoslov

 

 

Izvori:

https://en.wikipedia.org/wiki/Altar#Hebrew_Bible
http://lifehopeandtruth.com/prophecy/12-tribes-of-israel/the-12-tribes-of-israel/
https://hr.wikipedia.org/wiki/12_izraelskih_plemena
https://archive.org/details/LostTribesOfIsraelInIslam_201307
https://wikiislam.net/wiki/What_the_Qur'an_Says_About_Israel
http://www.veritas.hr/casopisi/2009_09/9_2009_islam.html
http://www.srce-isusovo.com/index.php/osvrti/89-osvrt-6-sto-o-nama-krscanima-kaze-kuran-casni-istine-radi.html

Foto: en.wikipedia.org

 

Objavi na Facebooku