12 najčešćih prigovora koje muslimani stavljaju pred kršćane i odgovori na njih

Islam se kao religija nameće kao nastavak na prijašnje Objave. Kršćanski nauk je izravno kontradiktoran islamskom učenju te odbacuje ona učenja koja se protive Istini Svetog Pisma. Ovaj tekst je drugi dio članka "Islamsko negiranje biblijskog Krista i iskrivljavanje njegovih riječi" u kojem će biti rasvijetljeni antikršćanski nauci koje prikriveno skvira islam, te najčešći prigovori i primjeri muslimanske retorike sa kršćanima, koji se upućuju kršćanima u namjeri da ih se pridobije na islam. 

 

Donosimo 12 prigovora koje islam (uz selektivnost kod čitanja Svetog Pisma u cilju obrane svoje teologije) najćešće stavlja pred kršćane:

 

Prigovor 1. "Isus nikada nije rekao da je Bog"

Prigovor 2. "Isus je rekao Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu pa zato on nije Bog"

Prigovor 3. "Isus nije Bog, jer se molio samom sebi onda na križu"

Prigovor 4. "Bog je jedan, a trojstvo govori o 3 božanske osobe, a to su 3 boga a ne jedan."

Prigovor 5. "Biblija ima više verzija, Kur'an je jedan i nije nikada mijenjan"

Prigovor 6. "Kur'an nema kontradikcija, pa je on Božja Riječ, a Biblija ima pa nije"

Prigovor 7. "Mnogi muslimani se mole 5 puta dnevno u namazu i klanjaju se, pa su ispravni"

Prigovor 8. "Mojsije je navijestio Muhameda kad je spominjao proroka kojeg će podići"

Prigovor 9. "Isus je navijestio Muhameda kada je spominjao Branitelja kojeg će poslati"

Prigovor 10. "Pavlu se objavio đavao a ne Isus"

Prigovor 11. "U Pjesmi nad pjesmama se spominje u izvorniku riječ muhammed-in, pa to znači da je naviješten Muhamed"

Prigovor 12. "I Isus i Muhamed su došli obnoviti vjeru u jednoga Boga i proglasiti da nema Boga osim jednoga"

 

Odgovori na prigovore:

 

Prigovor 1. "Isus nikada nije rekao da je Bog"

Netočno. Prema Svetom Pismu, Isus nikada nije rekao da nije Bog. A s druge strane, Isus je rekao da je Bog i to doslovno Tomi u razgovoru:

 

Ivan 20, 28
Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!" 29Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!"

 

Da je Isus Gospodin i Bog, otkriva i Otkrivenje, u kojem je Bogom prozvan sam Jaganjac:

 

Otkrivenje 21, 22
Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov - i Jaganjac!

 

Biblija otkriva da je Sin Bog:

 

Poslanica Hebrejima 1, 8
ali za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo - žezlo je tvog kraljevstva.

 

Izaija govori u Starom zavjetu o Bogu koji će se roditi, "Bogu Silnome":

 

Izaija 9, 5
Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.

 

Isus je utjelovljena Riječ (obratiti pozornost na termin "Riječ" jer je to zapisano Bog u Ivanu 1,1). Zatim se ta Riječ utjelovljuje, tj. "tijelom postade" u Ivanu 1,14. Tijelom kojim je Riječ postala je Isus - Isus je tako ta Božja Riječ (Bog) koja se utjelovila. Biblija jasno otkriva Božje utjelovljenje. Na raznim mjestima ovo Biblija samo dalje potvrđuje: za Isusa stoji da u njemu "tjelesno prebiva sva punina božanstva" (Kološanima 2, 9). Uz sve ovo, potrebno je obratiti pažnju na sljedeće: Isusa su Židovi optuživali da se pravi Bogom na što ih on nije negirao nego im je potvrdio da to stoji u Pismu da je moguće:

 

Evanđelje po Ivanu 10,33
Odgovoriše mu Židovi: "Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš."

 

Isus s druge strane, namjerno nije otkrivao sve, nego je otkrivao taktički i kada bi došlo vrijeme objave. Trebalo je najprije djelima i ljubavlju upoznati učenike tko On zbilja je da bi uopće mogli pojmiti da je Bog, prije nego ih bi sablažnjivao riječima bez pokrića "pozdrav momci, imam vam nešto za reći, ja sam Bog". Djelima je bilo potrebno pokazati da bi riječi mogle imati pokriće, i da bi drugi mogli svjedočiti tome. Bog se je upravo ljudima htio približiti na taj način. Za Isusa su također i drugi morali imati temelje za njegovo božanstvo. Jer prema Bibliji, svjedočanstvo jednoga je nevažeće (Ivan 8,17), a za božanstvo Isusovo su tek nakon svih djela i riječi svjedočili apostoli, i Toma i Pavao su jako dobri primjeri za to. Bog je i Mojsiju u Starom zavjetu svjedočio da dolazi u oblaku da narod čuje kad bude s njim govorio, baš zato da to narodu bude svjedočanstvo drugoga a ne samo puke riječi proroka koji sam za sebe svjedoči (Knjiga Izlaska 19,9). Tek nakon svih događaja, rečenica koju je izrekao nakon uskrsnuća i tada nevjernom Tomi, kada je ustvrdio da je "Gospodin i Bog", je dobila svoj smisao. Ako vidimo kako je Isus postupao, on se je pazio da ga ne prokazuju zli duhovi (Matej 12,16, Marko 3,12). Upravo dakle jer je znao da nije došlo vrijeme da ljudi nešto prime kako treba, se nije objavljivao. Isus je sve objavljivao mudro i taktički da se ispune Pisma. I kada je već 3 godine djelovao, još uvijek je imao vjerskih Istina za koje nije došao čas da ih učenici mogu primiti:

 

Ivan 16,12
Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.

 

Niti istinu o blagovanju Njegova tijela i krvi učenici nisu mogli primiti, i mnoge je to sablaznilo. Isus sve zna. On ne mora reći Samarijanki "ja sam vidovit" kada joj otkriva stvari iz života. On ne mora reći "ja sam liječnik", već liječi. Ali potvrđuje Pisma. On želi da ga ljudi spoznaju, da ga upoznaju kroz Njegovu ljubav, nauk i milosrđe. Postupno se Isus objavljivao: "tko je vidio mene, vidio je i Oca" (Ivan 14,9), da bi tek nakon smrti prošavši kroz zatvorena vrata nakon uskrsnuća i ovim malovjernima dao konačan finalni dokaz uz sva čuda dotada, i svoju Riječ:

 

Ivan 20, 28
Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!" 29Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!"

 

Isus dapače objavljuje i da je Bog i da se božanska osoba Oca obraća božanskoj Osobi Sina riječima Davida "Reče Gospod Gospodinu" te tako otkriva božanske osobe:

 

Matej 22, 44
Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?' 45 Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?" 46 I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.

 

Psalmi 110, 1
(Psalam. Davidov.) Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: "Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!

 

Na takvim primjerima Isus, prije nego je ustvrdio da je Gospodin i Bog, dovodi učenike do Istine i postupno im se objavljuje.

 

Isus je u Bibliji označen i kao onaj koji ima lice Božje "tko je vidio mene, vidio je i oca" (Ivan 14, 9). U proročanstvu Zaharije otkriveno je upravo to što Isus govori: da će ljudi moliti lice Jahvino, a to je lice Isusovo i da će mnogi povjerovati da Bog hoda među ljudima da ga se može dakle gledati u lice:

 

Zaharija 8, 21
Stanovnici jednoga grada ići će u drugi govoreći: 'Hajde da idemo moliti lice Jahvino i tražiti Jahvu nad Vojskama!' Ići ću i ja! 22 I doći će mnogi puk i moćni će narodi tražiti Jahvu nad Vojskama u Jeruzalemu i moliti lice Jahvino.
23 Ovako govori Jahve nad Vojskama! U one će dane deset ljudi od naroda svih jezika hvatati jednog Židova za skut govoreći: 'Idemo s vama, jer čusmo da je s vama Bog.'"

 

Da znamo da je upravo lice Isusovo to lice Jahvino, savršeno to proročanstvo 9 redaka dalje ispunjavaju sljedeće riječi koje oslikavaju i njegov ulazak u Jeruzalem na magaretu:

 

Zaharija 9, 9
Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.

 

Isus sebe još najsavršenije označava Gospodinom i Bogom Abrahama, Izaka i Jakova, uzimajući za sebe termin Ja jesam, a to je ime koje je Bog objavio za sebe u Starom zavjetu (koristio je taj termin i u evanđeljima Marko 14,62, Ivan 8,28, Ivan 13,19):

 

Knjiga Izlaska 3,14
"Ja sam koji jesam", reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: "Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama."

 

Evanđelje po Ivanu 8,24
Stoga vam i rekoh: 'Umrijet ćete u grijesima svojim.' Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim."

 

Evanđelje po Ivanu 8,58
Reče im Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!"

 

Prigovor 2. "Isus je rekao Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu pa zato on nije Bog"

 

Citat koji govori da Isus uzlazi Bogu svom i Bogu našem je zapisan u Ivanu 20,17. A samo desetak redaka dalje, islamski apologeti namjerno propuštaju vidjeti gdje Isus u razgovoru sa Tomom otvoreno za sebe tvrdi da je "Gospodin i Bog" u Ivanu 20,28-29. dakle ne možemo se napraviti licemjernima, pa nešto proglasiti Božjom riječju, a samo deset redaka dalje, u tom istom kontekstu, od tog istog evanđelja i autora, namjerno zažmiriti za napisano. Točno, Isus je to rekao, (Iv 20,17) no to ne znači da Jedan te Isti Bog nije Osobom utjelovljen i u Isusu. Također, Isus govori o Ocu - dakle potvrđuje da je Božji Sin. Muslimanski apogoleti često zaboravljaju da komentiranjem samog tog citata indirektno priznaju da je Isus Božji Sin, što je naravno, neopisiva hula prema Kur'anu. Slična se stvar dešava sa čitanjem termina "Sin Čovječji", ili "Sin Božji" - islam namjerno apostrofira samo prvi termin, dok drugi gdje se spominje Sin Božji preskače ili pokušava negirati; a oba termina itekako doslovno stoje za Isusa u Svetom Pismu: on je tako Sin Čovječji odnosno Sin Božji u isto vrijeme. Treba vidjeti i da se u tom citatu također Bog naziva Ocem, čak sam taj navod tog prigovora u sebi nosi teologiju koja ne odgovara islamu, gdje niti Isus ne može biti Sin, niti itko dijete Božje. U tome se očitava sva selektivnost pri čitanju Pisma sa strane islamskih učenjaka.

 

Prigovor 3. "Isus nije Bog, jer se molio samom sebi onda na križu"

 

Sin se ne moli Sinu, nego Ocu. Božanska osoba Sina se obraća božanskoj osobi Oca. Isus se ne moli samom sebi na križu, nego Ocu. To je odnos. Božanska Osoba Sina je uvijek u odnosu i obraća se božanskoj Osobi Oca. Ljubav (a ona je razlivena po Duhu Svetom (Rimljanima 5,5)) se ne može iskazati bez odnosa, a upravo na svom Sinu Bog je mogao pokazati najsavršeniji odnos i ljubav. Isus se također mnogo puta prije obraća Ocu, primjer je molitva Ocu, koja je poznata kao molitva Očenaša. Također je prema Novom zavjetu navedeno da se je Isus zapravo mnogo puta molio, upravo nikome drugome nego nebeskom Ocu (Marko 14,35, Luka 3,21, Luka 9,18, Luka 11,1, Luka 22,32). Mnogi muslimani vide kršćansku prespektivu Isusa kao pola-čovjeka, pola Boga. To je zabluda. Štoviše Isus je jeo, pio, plakao, hodao zemljom, molio se u Hramu. On je također bio time i pokazatelj ljudima kako imati odnos prema Ocu na nebu. Isus je istodobno u punini čovjek i u punini Bog. To je dakle nauk koji nikakav problem ne predstavlja za kršćane, već je dio kršćanskog nauka. Da je Bog istodobno na nebu i na zemlji također je vrlo lako shvatljivo, jer prema Iv 1,1 i Iv 1,14 Isus je upravo utjelovljeni Bog. No islam ne interesira utjelovljenje, te stoga niti ne traže tu odgovore, kao i u tome da je zemaljska utjelovljena Sin slika Oca nevidljivoga kako sam Isus kaže: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca" (Ivan 14, 9). Muslimani i ovdje upadaju u klopku kada komentiraju taj citat, jer se Isus obraća Bogu kao Ocu, čime ga indirektno priznaju kao Sina što im Kur'an zabranjuje. Isus također riječima na križu gdje rida Ocu zapravo ponavlja Davidove riječi iz Psalma 22,2. Mišljenja teologa su da je to i svjesno ponavljanje tih riječi - čime Isus svojom sveobuhvatnom žrtvom za sva vremena potvrđuje pobjedonosno ostvarivanje pradavnog proročanstva iz Davidve loze.

 

Biblija jasno pokazuje pogrešno shvaćanje muslimana, primjer je rečenica gdje se objavljuje Jedan Bog a govori se o Ocu i Isusu - manifestiranom na zemlji kao slika tog Jednog sa neba samo u tijelu Sina:

 

Evanđelje po Ivanu 1,18
Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

 

Taj citat otkriva sliku Boga koja ne da ne stoji u Bibliji, nego to islamsko vjerovanje ne prihvaća. Prema tome, ako Boga (kao Duha) nitko nikada ne vidje, kako to da je Jedinorođenac proglašen Bogom u istoj rečenici. Upravo tu se krije odgovor o pogrešnom islamskom pogledu na Boga (koji je uzrokovan prije svega selektivnim čitanjem Pisma) - Boga se ne može vidjeti kao Duha, ali može objavljenog u tjelesnoj formi u prikazu kojeg čovjek može spoznati, dokučiti i primiti.

 

Prigovor 4. "Bog je jedan, a trojstvo govori o 3 božanske osobe, a to su 3 boga a ne jedan."

 

Ovo nije točno. Trojstvo je skraćeni termin za "Svetu trojicu", a to su Osobe u kojima se objavio Jedan te Isti Bog. Muhamed očito nikada nije mogao shvatiti ni prihvatiti nauk o utjelovljenju, te je ovo učestala poštapalica u islamskim apologetskim krugovima. U Kur'anu je trojstvo definirano kao Bog koji je "jedan od trojice" (što se smatra herezom), no prema kršćanstvu on nije jedan od trojice, nego Jedan po trojici. Jedan te isti po trojici, točnije rečeno, jer nauk iz katekizma katoličke Crkve uči da je Jedan jedini Bog objavljen u trima osobama. Trojstvo stoga ima termin "Jedno", dok Bog ima termin "Jedan". Upravo zbog toga, Kur'an često komentira kako se ne smije Bogu pridavati sudruga (na Isusa se misli), no stvar je da u kršćanskoj filozofiji Bogu niti ne pripisuje srudrug, već je Jedan Jedini, a Isus je upravo utjelovljeni Jedini po naravi (osim što je po naravi bio uz to i čovjek) i samim time slika Oca sa visina (Poslanica Kološanima 1,15).

 

Da je Jedan te isti Bog objavljen u više lica, otkriva i sam Isus U Mateju 22, 44 kada citira Psalme - i otkriva starozavjetnu Božju Riječ o objavi Boga koji se objavljuje ljudima kroz lica. Konkretno, osoba Oca obraća se u tom stihu osobi Sina - i obje osobe imaju zajedničko da su Gospodin.

 

Matej 22, 44
Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?' 45 Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?" 46 I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.

 

Biti zdesna Bogu znači biti na njegovoj razini - imati potpunu i apsolutu vlast. Upravo onu koji je Isus stekao nakon uskrsnuća da može reći "dana mi je sva vlast na nebu i zemlji" (Matej 28,18). Muslimani zaboravljaju da je Isus jasno rekao da "tko je vidio mene, vidio je i Oca" (Ivan 14,9) kao i da je rekao "ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni" (Ivan 14,10). Dakle to je jedna slika Boga koja nadilazi islamsko shvaćanje. Kako mogu biti trojica bogova ako je Otac u Isusu? Ta slika podrazumijeva Jednog Boga. Ta slika baca potpuno novo svjetlo i podrazumijeva da je Jahve, dotada znan i objavljen starozavjetni Bog unutar Sina, Mesije. Da je nedvojbeno tako Isus potvrđuje ponovno: "Otac koji prebiva u meni" (Ivan 14,10). Znamenito, Isus govori još snažnije: i da je on u Ocu. Ta objava nadilazi svu površnost i selektivnost onih koji žele Isusa prikazati kao običnog poslanika. Tko može tvrditi da je u nebeskom Ocu? Takve epitete niti Muhamed, niti ijedan drugi prorok nije mogao reći za sebe. To može samo Bog, odnosno njegova utjelovljena manifestacija. I Bog je u Bibliji zbog toga definitivno Jedan Jedini - utjelovljeni. Treba također napomenuti da islamska verzija trojstva obuhvaća i Mariju, što na dva mjesta Kur'an implicira. Takva je slika došla muslimanima u objavu zbog tadašnje aktualne arapske sekte koja je vjerovala da postoje 3 boga, od kojih je jedan Marija. No kao što smo objasnili, pravo, istinsko trojstvo - uopće ne govori o 3 boga, nego o Jednom jedinom. Isključivo jednom jedinom. Objavljenom u trima osobama, što je samo slika tog Jednog Boga ili njegov opis u osobama u kojima se istovremeno manifestirao ili se može manifestirati. Što je jedna velika, velika razlika.

 

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim koncilima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina od kojih je ovo prva:

 

Monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različitoga od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti).

 

Iz dogme Svetog trojstva nauka katoličke Crkve:

 

253 Trojstvo je jedno. Ne ispovijedamo tri boga, nego jednoga jedinog Boga u trima osobama: "istobitno Trojstvo". Božanske osobe ne dijele među sobom jedino božanstvo, nego je svaka od njih potpun Bog: "Otac je isto što i Sin, Sin je isto što i Otac, Otac i Sin su isto ono što i Duh Sveti, to znači po naravi jedan Bog". "Svaka je od triju osoba ta zbilja, tj. božanska suština, bit ili narav".

 

Neki islamski apologeti pokušavaju prikazati da usprkos ovome, katolici i dalje vjeruju u tri Boga; iako je terminologija i opis Božjeg savršen objašnjen u katekizmu. No teorija još više pada u vodu kada se uzme u obzir nauk najveće denominacije Mormona, koji ispovijedaju vjeru u 3 boga a može ih se prozvati i kršćanskom denominacijom. Islam ne prihvaća takav teološki pogled na Boga ne zato jer on ne stoji u Svetom Pismu, nego zato jer mu to zadaje kur'anski nauk; koji je zapravo antibiblijski nauk. Rezime nijekanja trojstva bi se dao svesti na riječi jednog protestantskog teologa u sukobu sa onima koji su negirali trojstveni opis Jednoga Boga: "Nitko naime neće od srca priznati Krista kao Boga, ako različite božanske osobe ne shvaća u jedinstvu bivstvovanja".

 

Prigovor 5. "Biblija ima više verzija, Kur'an je jedan i nije nikada mijenjan"

 

Ovo je netočno, budući da je Kur'an kompajliran te postoje odstupanja od izvorne verzije i sadašnjih verzija. Jednu od njih otkriva i ovaj video gdje se prikazuje kako je u prvoj verziji postojao tekst na kojeg je napisan drugi: https://www.youtube.com/watch?v=JqxtvKZ7tIA

 

Biblija je jedina kao Knjiga pod terminom Biblija poznata od sastavljena od katoličke Crkve u 73 knjige Staroga (židovska Tora) i Novoga zavjeta. Jeste li ikada razmišljali o tome kako je nastala Biblija? Malo poznata, no jasno dokumentirana činjenica jest da je knjige Biblije sastavila Katolička crkva. Dugi niz godina nakon što je Krist uzašao na Nebo, postojala je rasprava o tome koji su svetopisamski spisi bili nadahnuti od Boga. Kanon Svetog pisma (knjige Biblije) je prvi put službeno proglašen na crkvenom koncilu u Rimu 382. godine. Na koncilima u Hiponu (393.g.) i Kartagi (397.g.) 46 knjiga Starog i 27 Novog zavjeta koje se pojavljuju u današnjoj Bibliji potvrđene su nadahnutima od Boga.Ne postoji dakle druga knjiga pod terminom Biblija. Niti je igdje ulica utvrdila kanon, nego se je on utvrđivao na crkvenim saborima. Isusovo je proročanstvo da vrata paklena neće nikada nadvladati Crkvu (Matej 16,18). Crkvi (koja je biblijski definirana kao mistično tijelo - glava Krist plus vjernici kao udovi) je obećan Duh Sveti i božanske spoznaje: "upućivat će vas u svu istinu" (Ivan 16,3).

 

Gnostički spisi sadržavali su neka učenja koja su pokušala potkopati kršćanstvo, a poznato je danas i da su naručivani iz Egipta. No ti gnostički tekstovi bili su vrlo banalni tako da ih je bilo lako raskrinkati. Ti tekstovi su zapravo bili lažni nauk, no zapravo nikada nisu naštetili kršćanstvu, te prepoznati kao gonostički spisi su kao takvi i odbačeni. Također, nijedna verzija iz doba Isusa ne odgovara kur'anskoj teologiji (osim Barnabinog evanđelja koje je pisano negdje u 17. stoljeću i odiše islamskim obrambenim mehanizmom te je potvrđeno kao falsifikat; te uz to, poznato je i drugo Barnabino evanđelje (iz 4-5. stoljeća), ono nastalo prije "muslimanskog", koje dapače ne hvali Allaha niti zna za njega). U svakom slučaju i jedno i drugo za kršćane su to lažna evanđelja nastala stoljećima iza Krista). Isus je u Mateju 16,18 prorokovao da vrata paklena neće Crkvu nikada nadvladati, i da će Duh Sveti biti Branitelj i dozivati "svu Istinu" (Ivan 16,13). No za njega Bog nije rekao da će ga poslati za 600 godina, te a ako bi Crkva bila u lažnoj istini od početka, Isus bi sam sebe negirao u Ivanu 16,13. Upravo odmah nakon uskrsnuća na Pedesetnicu, je Duh Sveti sišao nad Crkvu i bdije nad njom. Prema tome, upravo Duh Sveti je uputio učenike i apostole da po duhu znaju što je Božja Riječ, u suprotnom bi značilo da je Isus sam lagao. I Duh Sveti i danas vrijedno i marno bdije kao susvjedok djece Božje, one o kojima govori Božja Riječ da su djeca a ne robovi.

 

Da ono što se smatra Kur'anom ima više verzija i je mijenjano, govore i ovakvi primjeri:

Prijevod Mustafe Mlivo (identičan prijevodima Kur'ana nekih engleskih prijevoda):

 

Sura 5, 69 Uistinu, oni koji vjeruju, i oni koji su jevreji i Sabijci i kršćani ko vjeruje u Allaha i Dan posljednji i čini dobro pa neće biti straha nad njima i neće oni žaliti.

Dok prijevod Besima Korkuta zvuči drugačije i govori u prošlom vremenu, znači oni koji su vjerovali prije Muhameda:

 

Sura 5, 69 Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili Jevreji, i Sabijci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, - ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.

Još jedan primjer više verzija Kur'ana naspram jednog obećanog (obećane su i sedam verzija Kur'ana ali u arapskim narječjima, no to nije ovdje slučaj):

 

Korkut: Sura 52, 24  a služiće ih posluga njihova nalik na biser skriveni,

 

Mlivo: Sura 52, 24 I obilaziće oko njih mladići njihovi, kao da su oni biser skriveni.

Mlivo prevodi "mladiće" kao i Engleski prevoditelji, umjesto "posluge" kao što prevodi Besim Korkut. Ovi primjeri govore da je uzaludno navoditi kontradikcije kada su ih svjesni i sami prevoditelji Kur'ana.

 

Prigovor 6. "Kur'an nema kontradikcija, pa je on Božja Riječ, a Biblija ima pa nije"

 

Tvrdi li Sveto Pismo u svojoj poruci nepogrešivost? Nepogrešivost je bila tvrdnja mnogih koji su nastojali obraniti ili oblatiti vjerodostojnost Biblije, ali u Bibliji se ne nalaze takve tvrdnje za nju. Međutim, Biblija kao Sveto Pismo objavljeno od Boga tvrdi da je Istina. "Srž je riječi tvoje istina, vječan je sud pravde tvoje.'" (Psalam 119,160) Važno je zamijetiti da Istina ne znači nepogrešiva. Upravo je preko proroka po nadahnuću Duha Svetoga objavljivana Biblija, kako se svjedoči u njoj. Nekom piscu se mogla potkrasti za vrijeme pisanja i nehotična pisana greška nekog zareza ili slova. Čini li ju to manje Božjom Riječi? Ono što dakle Bog Biblije objavljuje u svojoj reči je odmaknuti se od matematičkog fundamentalnog shvaćanja objave od točke do točke (sa kojima se lako može manipulirati), i ustvrđuje da je "srž Njegove riječi Istina". Bog je tako omogućio da mu Istina upravo bude sačuavana na način da je čovjek ne može zamijeniti zarezom i na način da čovjek ne bude gospodar svakog njenog zareza, kao što je to ispao slučaj sa Kur'anom - muslimani moraju naime vjerovati da je sve od zareza do zareza, doslovna diktirana Božja Riječ (a o nedavno otkrivenoj verziji Kur'ana koja se razlikuje od prve objave je već bilo riječi u ovom tekstu, koja nikako ne ide u prilog takvom shvaćanju objave). Upravo ta, nepogrešiva, sa hrpom zagrada (gdje je navodni anđeo Gabrijel očito govorio Muhamedu da ih zapisuje, sve te silne zagrade u Kur'anu) ispada takva objava da su ju čak lingvisti proglasili nesavršenom tekstualno. A radi se o Božjoj Riječi. Neki muslimani idu čak tako daleko da jedino priznaju arapsku verziju Kur'ana kao jedine Božje riječi.
 
Biblija, kao i osobnost njezinog autora Duha Svetoga (Boga) rezultat je tajanstvene kombinacije božanskog i ljudskog. Čovjek piše, ali Bog je autor po Duhu Svetome. Kao što ljudski um nije u stanju potpuno objasniti Isusovo utjelovljenje, tako ne može potpuno objasniti ni Bibliju. Jedino što može ju usmeno reći ili zapisati. U pisanju različitih biblijskih knjiga vidljive su osobnosti pojedinih pisaca i njihov stil i rječnik odrazuju se u tekstovima. Pa ipak, Sveto pismo je "od Boga nadahnuto" (2. Timoteju 3,16-17). "Dok su govorili, ljudi su to činili pokretani Svetim Duhom" (2. Petrova 1,21). Zbog toga je Biblija u posebnom smislu Božja Riječ.

 

Kur'an ima kontradikcija. Jedna od njih da postoje dobri kršćani, i da ti kršćani kao ni sabejci, neće biti ožalošćeni (za nebo) (Sura 5, 69). Obratiti pažnju da se na ovom dijelu Kur'ana ne spominje ništa u kontekstu Sina Božjega. Na drugom mjestu u Kur'anu se pak tvrdi da svatko tko vjeruje u Sina Božjega je nevjernik (Sura 9,30 - to se otkriva riječima kada se govori za one koji proklamiraju Sina Božjega "Oni ponavljaju ono što su nevjernici govorili prije njih" u tom stihu, kao i ovdje: Sura 19,35-37, Sura 3,22-24). Na novom opet mjestu se tvrdi da svaki nevjernik ide u pakao (Sura 4-56). Ispada dakle, da svaki kršćanin koji vjeruje u Sina Božjega, tj. da je Bog imao Sina, ide u pakao. Međutim ne postoji kršćanska denominacija u svijetu, koja ne vjeruje barem u Isusa kao Sina Božjega (sa ili bez vjere u božansku kompomentu tog termina). Prema tome, nijedna jedina denominacija tu ne spada, uključujući čak kršćanske sekte, poput Jehovinih svjedoka ili Mormona. Ne postoji takva kršćanska denominacija u svijetu. To je jedna velika kontradiktornost Kur'ana, takvi kršćani dakle ne postoje. Islam je tako matematička religija, koja svoju vjerodostojnost i ispravnost pokušava prikazati na navodnoj savršenosti i točnosti; što je za kršćanski pojam prikaza istine pogrešan temelj za pristup Istini. S druge strane, otkrivene su i lingvističke greške u Kur'anu kako su neki rani povjesničari iz islamskih zemalja tvrdili. Ispada da je Bog ipak dopustio da nesavršenosti uđu u Kur'an, i da postoje prijevodi; koji se i drugačije prevode. Tako imamo prijevd npr. Besima Korkuta koji je drugačiji u nekim citatima od prijevoda drugih prevodilaca islama sa ex-yu prostora.

 

Kur'an je pisan mnogo godina, za razliku od mnogih biblijskih knjiga. Tako je vidljivo je u hadisima, spisima o životu Muhameda, vidljivo da se Muhamed itekako brinuo za točnost Kur'ana. Nije čudo dakle da je pokušao naštimati da svaki navod pokuša sličiti drugom navodu - učili su se ti tekstovi i napamet od strane hafiza, prenosioca i "čuvara" Kur'ana koji su bili prvi deklarirani muslimani. No ako je argument nepogrešivosti nekog teksta argument za uzeti da je nešto Božja Objava, loš je to argument. Primjer: Pjesnik A.G. Matoš recimo može napisati pjesmu, bez kontradikcija. Čini li to njegovu riječ Božjom objavom i Istinom? Ne. Knjige banalnih romana su zapisane, koje ne moraju imati niti jednu jedinu kontradikciju u sebi, pa ih to ne čini Božjom riječi. Uz to, Sotona zna i Bibliju i Kur'an napamet, a može navesti i poznavatelja i nepoznavatelja Biblije na krivi put. Učenje nekog vjerskog djela na pamet ne garantira njegovo razumijevanje pa pravi način, a dobar primjer za to su Jehovini svjedoci i njihovo nebiblijsko vjerovanje da raj i pakao niti ne postoje.

 

Prigovor 7. "Mnogi muslimani se mole 5 puta dnevno u namazu i klanjaju se, pa su ispravni"

 

Da se netko moli i stotinu ili tisuću puta dnevno, ne znači da je ispravan. I Baalovci su se klanjali Baalu. I Dagonu njegovi sljedbenici. I kumirima su se klanjali drugi pogani, te vjera u jednoga Sveto Pismo pokazuje, ne znači ispravnost, jer su to bili lažni bogovi. Nisu bili ispravni, premda su u Baalu jednog Boga vidjeli. Brojnost, niti srčanost kod molitve ne mora značiti ispravnost. Biti vojnik velike vojske, ne garantira da ta možda velika vojska služi za Istinu i pravdu, a vojnici to ne moraju niti spoznavati. Isus i Samarijanki objašnjava novu pobožnost, da se nije dovoljno klanjati, nego da se treba klanjati "u duhu i istini" (Ivan 4,24). Uzalud dakle fizičko klanjanje, ako se osoba ne klanja duhovno i to prema istinitoj slici boga. Nisu poganski bogovi bili lažni bogovi po smislu brojnosti ako su Jednog predstavljali, nego slike Boga koju nose, a upravo je iskrivljena slika Boga ona koja uvodi u krivoboštvo. Isus je Gospodin i Bog i "Istina". Potpuna transcedetalna Istina u punini (Iv 14, 6).

 

Prigovor 8. "Mojsije je navijestio Muhameda kad je spominjao proroka kojeg će podići"

 

Islamski apologeti za ovaj prigovor vole navoditi riječi iz Starog zavjeta koje je izrekao Bog Mojsiju:

 

Ponovljeni zakon 18, 18
Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim.

 

Od citata koji se nadovezuje na ovo voli se iznijeti Božja Riječ iz Ponovljenog zakon 33, 2 gdje se spominje gora Paran sa koje "zasja Jahve", no povijesničari su identificirali Paran kao područje uz Kadeš Barniu, odmah uz izraelsko-arapski zaljev. Cilj islamskih apologeta je ukazati na Jišmaelce (i navodni Božji blagoslov Jišmaelaca iako je striktno navedno da je Savez vječni sklopljen samo sa Izakom) jer je Jišmael nakon što ga je Abraham potjerao sa svojom sluškinjom otišao u Paran. No Paran je bio samo jedno od mnogih mjesta u Bibliji gdje se spominje da prebiva Jahve. Potrebno je zamijetiti da se odmah u tom istom odijeljku Ponovljenog zakona nabrajaju i blagoslivljaju imena Izraelovih plemena. Niti najmanje pohvale nema za pleme Jišmaeleca, koje se itekako spominje u Bibliji, koje je proizašlo iz Jišmaela, te je potrebno ponoviti, Savez vječni pripada jedino Izaku i njegovu potomstvu prema tim istim tekstovima koje komentiraju islamski apologeti.

 

Ponovljeni zakon 18, 18 s druge strane ističe svu jednostranost i selektivnost muslimanskog pogleda: jer prorok između hebrejske braće je ono o čemu govori Sveto Pismo, između odabranog naroda. To je dakle mogao biti Ilija, Isus, ili neki drugi prorok. Posebno je znamenito da se u tom kontekstu govori o lažnim prorocima koji će govoriti u ime lažnih bogova i da se oni pogube ako se njihova riječ ne ispuni, i upravo je Ilija koji je kasnije došao dao pogubiti Baalove svećenike nakon što se njihova riječ nije ispunila za njihovo pogansko božanstvo. Biblija govori o nekom od braće odabranog naroda, koji je dobio obećanje po Izaku, tj. da je samo sa njime sklopljen Savez vječni (a ne sa Jišmaelom):

Knjiga Postanka 17, 19
A Bog reče: "Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez svoj s njime ću sklopiti, Savez vječni s njime i s njegovim potomstvom poslije njega. 20 I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. 21 Ali ću držati svoj Savez s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba."

 

Koliko je još veća selektivnog islamskih apologeta pod utjecajem islama, jasno razotkriva ovaj citat iz Biblije izrečen samo par redaka prije, koji doslovno pokazuje da se to ne radi o nikakvom čovjeku koji je 1000 km dalje rođen (poput Muhameda, koji nije niti potekao iz tog naroda) te niti nije iz hebrejske braće koji su otkupljeni iz Egipta budući da su tamo bili robovi:

 

Ponovljeni Zakon 18, 15
Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!

 

Radi se dakle o proroku koji je ne samo od braće obećanja (koja je jedino po Izaku), nego i iz sredine od kuda je Mojsije (u suprotnom se sredina nebi pisala odvojeno od termina braće, da se baš ne želi dokazati da je to sa hebrejskog područja).

 

Da su tog proroka Židovi prepoznali kao Isusa, otkriva Novi zavjet:

 

Evanđelje po Luki 7,16
Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: "Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!"

 

Prigovor 9. "Isus je navijestio Muhameda kada je spominjao Branitelja kojeg će poslati"

 

Islam tumači da je Isus obećao Branitelja, i da je to Muhamed, no prema Svetom Pismu sasvim jasno je da se iz izvornika govori nedvojbeno o duhu parakletu. Isus je poslao učenicima Duha Svetoga (Ivan 20,22), za kojeg se zna da je duh jer su ga učenici već tada primili (dakle nije Muhamed) (aposotli u Ivan 14,26, a ostali vjernički puk u Djela apostolska 2,1-4) i poznavali još za vrijeme Isusa jer se radi o Duhu (Ivan 14,17).

 

Budući da je ovo dio koje muslimani često vole isticati, prikažimo detaljnije što doista stoji u Svetom Pismu:

Isus je najavio da će poslan biti kako piše: "Branitelj - Duh Sveti" (Ivan 14,26) u srca ljudi, kojega su učenici već tada primali. U Starom zavjetu je naviješteno da će Bog izliti/poslati Duha Svetoga:

 

Joel 3,1
"Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja.

 

Zaharija 12,10
A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.

 

Da je taj izliveni Duh upravo Duh Sveti/Duh Branitelj/Tješitelj kojeg je i Isus poslao, svjedoči opet Biblija; najprije sam Isus:

Trenutak slanja Branitelja - Duha Svetoga u srca prvih apostola:

 

Ivan 20,22
To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. 23 Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im."

 

Trenutak obećanja primanja snage Duha Svetoga/krštenja u Duhu Svetom:

 

Djela apostolska 1, 4
I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo "koje čuste od mene: 5 Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim."

 

Djela apostolska 1,8
Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.

 

Trenutak primanja snage Duha Svetoga (učenici su čekali dolazak koji im je Isus naredio u Djelima 1, 4, te je ispalo da je to dan židovskog blagdana Pedesetnice - koji se slavio 50 dana nakon Pashe i kojim se slavilo sklapanje Starog Saveza na brdu Sinaj - Otac je odredio da upravo taj dan učenici prime Duha Svetoga što oni nisu znali da će se desiti iako su revno čekali):

 

Djela apostolska 2, 1
Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. 2 I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. 3 I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

 

Dakle Djela 2,1-4 jasno otkrivaju kada je došao Duh Sveti da ga učenici prime u snazi. Otkriveno je u Djelima 2, 41-44 da je oko tri tisuće ljudi tada primilo Duha Svetoga i postali su jednodušni sa apostolima. Duh Sveti djeluje i danas i potvrđuje Bibliju u mnogim primjerima: govori u jezicima koji se na nekom drugom jeziku potpuno točno mogu razumjeti, mnoga izliječenja, darovi čudesa, ozdravljenja u ime Isusovo i reakcije zloduha na ime Isusovo što svjedoče mnoge karizmatske zajednice diljem svijeta (kao autor ovog teksta mogu svjedočiti da sam na instantno spominjanje imena Isusova vidio reakcije opsjednutih osoba koje takvu reakciju jednostavno ne mogu odglumiti, niti takve krikove). Sve to čini Isus; Gospodin i Bog u Duhu Svetome i danas, baš kao i prije 2000 godina. Poslije Isusa, Božja Riječ potvrđuje da je Duh Sveti upravo taj obećani, citirajući starozavjetno ispunjeno proročanstvo:

 

Djela apostolska 2,16
nego to je ono što je rečeno po proroku Joelu:
17 U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati.

 

Potvrda primitka Duha Svetoga opisivana je nakon toga i dalje po Novom zavjetu:

 

Poslanica Rimljanima 5,5
Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!

 

Poslanica Galaćanima 4,6
A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče!"

 

Djela apostolska 2,33
Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.

 

Djela apostolska 2,38
Petar će im: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.

Slanje drugima Duha Svetoga nakon primitka i svjedočanstva primitka, te rast Crkve Božje:

 

Djela apostolska 8,15
Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga.

 

Djela apostolska 8,17
Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

 

Djela apostolska 8,19
govoreći: "Dajte i meni tu moć da svatko na koga položim ruke primi Duha Svetoga."

 

Djela apostolska 9,17
Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: "Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga."

 

Djela apostolska 10,47
"Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?"

 

Djela apostolska 15,8
I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama.

 

Djela apostolska 19,2
pa ih upita: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Oni će mu: "Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti."

 

Poslanica Rimljanima 15,13
A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.

 

Poslanica Efežanima
4,30 I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja!

 

Prva poslanica Solunjanima 4,8
Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.

 

Poslanica Hebrejima 2,4
a suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima, najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji.

 

Prigovor 10. "Pavlu se objavio đavao a ne Isus"

 

Ovo je jedna velika kontradikcija koju islam mora propagirati da bi obranio kur'anski nauk. Pavao kao obraćenik svjedoči za Krista Boga, te je to kao teološki trn u oku povod islamu da obezvrijedi Pavlovo poslanje kao Božje. Međutim, takva logika je tu neupitno labava: Pavao svjedoči da je bio bijesni progonitelj kršćana (Djela apostolska 26,11), tamničio te čak ubijao (Djela apostolska 22,4) te je uz to bio farizjer (Djela apostolska 23,6), dakle vrlo dobar poznavatelj Svetog Pisma. To otkriva i svojim citatima Starog zavjeta na kojeg se često osvrtao. On, koji je kako svjedoči progonio, mučio i ubijao kršćane, nakon objave Isusa tri dana nije vidio niti jeo, te je doživio iskustvo Živoga Boga, te se potpuno obratio, i posvetio svoj život Gospodinu, živeći u celibatu, liječeći bolesne i naviješćujući im Riječ Božju kroz svoja brojna misijska putovanja gdje je bio kamenovan i u životnoj opasnosti kroz svoj život; da bi prema povijesnoj predaji i umro kao mučenik kojem je odrubljena glava. Da se Sotona nije objavio Pavlu svjedoči i sam Isus riječima "ako Sotona Sotonu izgoni, kako će opstati kraljevstvo nebesko". A Pavao svjedoči da mu je Isus objavio kada ga je obasjala svjetlost za njegovo poslanje: "da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima" (Djela apostolska 26, 18). Islam tu ostaje bez temelja u filozofiji Božjeg djelovanja - Pavao je nedvojbeno postao obraćenik. I Bog koji voli dobro i čini dobro je u činjenju dobra, a ne zla. Isus je tako navijestio da će mnogi misliti da služe Bogu tako što će ubijati, a ubojstva je naređivao u ime Jednoga Boga i Muhamed, misleći da mu služi (Isus se tu prije svega obraćao na kršćane):

Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu (Evanđelje po Ivanu 16,2)

 

Potrebno je povući paralelu između Pavla i Muhameda da bi se uvidio besmisao islamskog prigovora na Pavla: Pavao, koji se zvao Savao; se obratio od svojih zlodjela i posvetio život u čistoći i ljubavi prema bližnjemu bez da je išao na ikakve pohode ili naređivao ikakva ubojstva. Pavao koji je postao obraćenik, i Muhamed koji je bio ali i ostalo veliki grešnik.

 

Muhamed je prema hadisima Buharija (islamska literatura koju priznaju islamski učenjaci) naređivao neka ubojstva (Sahih Al-Bukhari zbirka 5, knjiga 59, stih 369), naređivao mučenja i da se nekim grešnicima određu šake i stopala i osakate oči (Sahih Al-Bukhari zbirka 1, stih 234), proklinjao nekada kršćane i židove (Sahih Al-Bukhari zbirka 7, knjiga 72, stih 706), te je imao više žena (Sahih al-Bukhari, zbirka 7, knjiga 62, broj 142), da je oženio žensko dijete i doveo u svoju kuću i konzumirao odnos već sa 9 godina (Sahih Bukhari zbirka 7, knjiga 62, broj 64), tukao u određenim situacijama tu ženu (Sahih Muslim knjiga 4, stih 2127) te dopuštao seksualno ropstvo (Sahih Bukhari zbirka 7, knjiga 62, stih 137). Ovo su samo neki od mnogobrojnih hadisa od Buharija, čiju vjerodostojnost sami islamski učenjaci drže kao najbolji prikaz Muhamedova života. To su tekstovi koje islam službeno priznaje za jedini vjerodostojni dokaz Muhamedova djelovanja. On je svakako veliki grešnik i neobraćenik, i tim djelima nikako nije služio Bogu, nego zapravo zlome (islamska teologija to ne vidi jer ne prima Duha Istine, tj. Duha Svetoga kojeg je Isus objećao u srca vjernika istine). Upravo nas Isus uči da se lažni proroci mogu prepoznati prema zlim i dobrim plodovima. Pavao je imao dobre plodove, koji su rađali za dobro, a Muhamed je itekako iskazivao svoja zla djela. Pitanje koje se postavlja muslimanima je, zbog čega istu analogiju ne upotrijebiti na Muhameda. Ako netko iskreno proučava Pismo isto pitanje može bez problema postaviti za Muhameda (potrebno je jedino imati otvoreno srce za to). Islamski apologeti ovdje ističu pogled na svetog Pavla uzrokovan islamskim spisima koji negiraju Krista kao Sina Božjega, i samim time propuštaju vidjeti Božje djelo i Božji put u obraćenju.

 

Prigovor 11. "U Pjesmi nad pjesmama se spominje u izvorniku riječ muhammed-in, pa to znači da je naviješten Muhamed"

 

Ovo je tvrdnja izvučena potpuno izvan konteksta, i to pogrešno. Hebrejska riječ מחמדים (čita se kao maħǎmaddim) niti nije nikakvo osobno ime, te se prevodi "sav je od ljupkosti", može označavati poželjno ili ljupko. Riječ u Bibliji je pridjev, a ne osobno ime. Uz to, niti jedna jedina crtica ne oslikava apsolutno ništa iz objave Kur'ana. Za ovakve prigovore nema se više što dodati koliko su izvučeni izvan konteksta, jer je i sama Pjesma nad pjesmama često teološki shvaćana kao prije svega intimna ljubavna pjesma između dvoje supružnika, kao i paralela ljubavi Boga i čovjeka.

 

Prigovor 12. "I Isus i Muhamed su došli obnoviti vjeru u jednoga Boga i proglasiti da nema Boga osim jednoga"

 

Isus nije morao doći da ikakvu vjeru obnavlja, jer su prema evanđeljima postojali pismoznanci; školski sustavi u to vrijeme koji su učili Božju Objavu. To i ostali citati iz Svetog Pisma jasno daju do znanja da je vjera u jednoga jedinoga Boga itekako bila uvriježeno mišljenje. Postojala su kamenovanja i oštre kazne zbog prijestupa koje je Bog odredio i pismoznanci i farizeji zbog čijeg nauka je Isus došao, su se itekako držali tih nauka (čak i robotski, u tome i je "caka" zbog čega im je Isus naušrtb liječio bolesne subotom, izgonio đavle subotom, jeo neopranih ruku sa učenicima, pustio učenike da trgaju klasje subotom - i itekako je to činio da ukaže farizejima i pismoznancima na njihov pogrešan odnos prema Zakonu). Strogi monoteizam je zapisivan u Bibliji i u Starom i Novom zavjetu, te su zapisivane mnoge opomene o klanjanju lažnim bogovima i kumirima. Klanjanje Jednom Bogu nije bio problem tih farizeja i pismoznanaca. Dapače, prva Božja zapovijed dekaloga govori o ne imanju drugih bogova. Da je Istina o nepobitnosti jednoga Boga bio razvijeni standardni vrijednosni vjerski sustav svakog Židova, govori i razgovor Isusa i osobe pismoznanca koja je poznavala Stari zavjet:

 

Luka 10, 26
A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" 27 Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!"

 

Isus nije morao obnavljati nikakvu vjeru (u jednoga Boga, kako islam apostrofira, što je već bilo prisutno prema Pismima). Svjedoči se u Novom zavjetu o židovskom svećenstvu, njihovom velikom svećeniku i o religijskom sustavu. Postojali su Hramovi, i dapače Hram u Isusovo doba je bio impozantno velik (velik kao 24 nogometna igrališta) i bio je to Hram u čast Jahve. Upravo to sve počiva na Levitskom Zakoniku koji je itekako jasan što se tiče vjere u Jednoga Boga. Stari i Novi zavjet su su jasni.

 

Ono zbog čega je Isus došao je da razori djela đavolska (Prva Ivanova poslanica 3,8) (a to su bila djela prije svega vjernika u jednoga Boga također - licemjera koji su propuštali činiti djela ljubavi nego su i zlo činili zakonom), objavi svoju božansku narav (Židovi su ga optuživali da se pravi bogom, i on ih jasno nije negirao, te je objavio najprije djelima, pa riječima da je Bog, i slika Oca sa nebesa), objavi lice Božje koje želi ljudima objaviti svoju ljubav, te otkupi grijehe svjedočanstva svojom smrću na križu kako je i naviješteno po proroku Izaiji (nijedan prorok sam po sebi nije mogao ponijeti grijehe cijeloga svijeta, to je mogao samo Bog).

 

Zaključak

 

Prema Bibliji, Muhamed je lažni prorok budući da je imao zle plodove i ne ispunjava test o prorocima koji je Isus stavio pred one koji će se nazivati/ smatrati prorocima u budućnosti. Također je Pavao navijestio o tome da kada bi neki anđeo naviješćivao neku drugu nauku u vezi evanđelja mimo onoga koje smo primili, da bismo znali da je to prokleti anđeo. Intrigantno shodno tome, 600 godina iza kršćanstva pojavio se islam kojem se je navodno objavio anđeo, i to sa drugim evanđeoskim naukom i za kršćane je to jasno ispunjeno Pismo. Za nekoliko stoljeća, pojavio se još jedan anđeo koji objavljuje opet drugu nauku, taj puta Mormonima.

 

Sve ovo su prigovori koji muslimani često stavljaju pred kršćane. I više je nego očita manipulacija prikazom Svetog Pisma, te lažni nebiblijski nauci. Pozivamo braću muslimane da preispitaju svoju savijest i iskren pogled prema Svetom Pismu, te se krste u Duhu Svetome da bi primili puninu Istine, i primili čudesne darove Duha. Te pozivamo kršćane da mole za braću muslimane da dožive iskustvo Živoga Boga, koji je Put, Istina i Život; što samo novorođenici u Kristu mogu iskusiti.

 

Dođi, Gospodine Isuse.

 

 

Izvori:
http://www.faithfreedom.org/Articles/sina/ayesha.htm
http://www.answering-islam.org/Quran/Incoherence/mhd_marriages.html
http://wikiislam.net/wiki/Islam_and_Pedophilia
http://wikiislam.net/wiki/Concerns_with_Islam:_Sexual_Slavery_in_Islam
http://wikiislam.net/wiki/List_of_Killings_Ordered_or_Supported_by_Muhammad
http://www.usc.edu/org/cmje/religious-texts/hadith/muslim/008-smt.php#008.3310
http://www.usc.edu/org/cmje/religious-texts/hadith/bukhari/062-sbt.php#007.062.137
http://en.wikipedia.org/wiki/Islamic_view_of_the_Christian_Bible
http://www.answering-islam.org/Walid/corruption.html
http://www.answering-islam.org/authors/khaled/quran_preserved.html
http://www.youtube.com/watch?v=_TqPK5oYZBk
http://www.youtube.com/watch?v=64V09tTIjR4
http://www.youtube.com/watch?v=ZvHt94EGrac
http://www.youtube.com/watch?v=vUQjk1YUq94
http://wikiislam.net/wiki/Qur%27an,_Hadith_and_Scholars:Corruption_of_the_Qur%27an
http://www.bibleprobe.com/corruptedquran.htm
http://www.youtube.com/watch?v=z8RJaJbKog4
http://www.katolici.org/katekizam.php?action=c_vidi&id=591
http://www.katolici.org/katekizam.php?action=c_vidi&id=551
http://3lotus.com/en/Islam/Quran-Not-a-Miracle.htm
http://www.fatherzakaria.net/books/qaf/pdf/45-Episode.pdf
http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/13693-isus-krist-u-islamu.html
Foto: anglicansablaze.blogspot.com

Objavi na Facebooku