Islam i kršćanstvo - ogromne filozofske razlike

Islam i kršćanstvo dvije su religije koje po više čimbenika imaju mnogo dodirnih točaka. Vjera u jednoga Boga, Isus kao poslan od Boga (ali ne i Bog u islamu), uznesenje Isusovo (ali ne i smrt i uskrnuće te otkup grijeha u islamu), uznesenje Marijino te neke druge sličnosti daju na prvi pogled razmatranje da je islam vrlo blizak kršćanskoj objavi. Katekizam katoličke Crkve nalaže pogled na islam kao religiju koja se priziva na Abrahamovog Boga i težnju koju treba gledati sa poštovanjem da se služi jedinomu Bogu. Katolička Crkva ne odbacuje ništa što bi u nekršćanskim religijama moglo biti isti­nito i sveto (u smislu da to potvrđuje Sveto Pismo). Na prvi pogled, ove činjenice čine ove dvije religije vrlo bliske jedne drugoj. Uz ove odlike poštovanja, katolička Crkva smatra herzama učenja koja su suprostavljene učenjima Crkve. No i religija mormona je bliska kršćanstvu, kao što se i teologija Jehovinih svjedoka priziva na Bibliju; ipak posljedice su pune hereza i odvlačenja od Istine. Upravo zbog toga niti se Mormoni, niti Jehovini svjedoci, ne smatraju kršćanima. Da su učenja islama doista heretička što se tiče pogleda na Istinu Svetog Pisma; i u kakvim se tu zabludnim poimanjima radi, otkriti će ovaj tekst.

 

Kur'an je izravno kontradiktoran Svetom Pismu

 

Muslimanima je u vjerovanju da je prorok Muhamed dobio objavu preko meleka (anđela) Džibrila (Gabrijela), koji je diktirajući, objavio svoju objavu iz koje je proistekao islam. Ako se malo promotri Kur'an, lako se može zamijetiti sljedeće: islam je ovisan o prijašnjim objavama, budući da teologija islama doziva i židovsku religiju i kršćansku, kao i njihovu objavu, nazivajući ih "Ljudima knjige". Dakle radi se o istim povijesnim objavama, istim anđelima; samo se dakako, istina dijametralno razlikuje. Muhamed je bio trgovac čija je i žena bila kršćanka te je susretao mnogo ljudi, te je tako mogao upotpunjavati svoje znanje o religijama. Na neki način, Kur'an je kritika na neslaganje sa prijašnjim objavama, a u tome leži i današnji problem ratobornosti muslimana sa židovima i kršćanima. No problem je zapravo mnogo, mnogo dublji.

 

Prema islamu, knjigu evanđelja je Isus doslovno primio od Boga

 

Muslimanima je zapisano da je Isus primio indžil (evanđelje), pa se zbog toga mnogi pitaju gdje je taj indžil, jer jedina Biblija koju imamo, pa i sve gnostičke objave - su suprotne islamskoj herezi. Na drugim pak mjestima u Kur'anu, zapisano je da su u prijašnje objave ubacivane laži, a na jednom drugom mjestu ispada da kršćani uče nešto što ne stoji (što ipak ukazuje da znaju za pravu objavu samo namjerno krivo uče). Budući da su te činjenice kontradiktorne same u sebi, pravi praktični musliman želi kršćana uvjeriti da je pogrešno shvatio Bibliju, i uvjeriti ga prije svega ove činjenice, koje su zapravo temeljne kršćanske istine:
Da Isus nije Bog. Da Isus nije umro ni uskrsnuo, već se nekome "pričinilo". Da Isus ne odnosi grijeh svijeta. Ove "istine" koje islam ispovijeda otkrivaju jako dobro oca laži, koji negira te temelje Istine o Isusu.

 

Glavni problem koji islam vidi je shvaćanje Boga

 

Islam je opterećen trojstvenom objavom Boga i ističitava se da autor ne može prihvatiti utjelovljenje. Na dva mjesta u Kur'anu se doziva trojstvena objava: jedna koja spominje Isusa kao Boga i Mariju kao Boga (što je bilo vjerovanje jedne tadašnje sekte), i za drugo trojstvo gdje nije definirano egzaktno na čije se vjerovanje misli, ali se itekako upućuje na nauk Crkve. Ono što islam naglašava je da se Bogu ne smije pridavati "sudruga", iako je kršćanska religija takva, da se Bogu niti ne daje sudrug, budući da je Isus sam utjelovljeni Bog (Iv 1,1, Iv 1,14). Muhamed je sam umirući na smrti umro proklinjući židove i kršćane.

Islam je tako mogao kontrirati kršćanskoj objavi, a da bi se opravdao u židovskoj vjeri, koja ne vjeruje u trojstvo, zapisano je da je štovan Bog Ezra (kao u kršćanstvu Isus), što nijedan Židov ne vjeruje, niti prema Bibliji nema dokaza da je u to vjerovao.

 

Allahu je "nezamislivo", da ima Sina, a prema Bibliji Isus je Božji Sin

 

Allah, naziv za Boga u Kur'anu, koji bi se mogao općenito prevesti kao "Bog" (iako je to zapravo osobno ime), je prema mnogim kršćanskim teolozima iskrivljena slika Boga. Iako se priziva na Boga Abrahamova, kršćanski Bog je dijametralno suprotan takvoj objavi.

 

U Kur'anu je tako nezamislivo, da bi Allah sebi uzeo dijete, jer on kako se navodi, nema žene. Sa druge strane, Sveto Pismo niti ne navodi termin "djeca Božja" kao nešto što bi označilo da su to dječica kojim Bog vodi svoje potomke za ručicu kao malene, već se to odnosi na one koji u Boga vjeruju, kako otrkiva Biblija:

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime (Ivan 1,12).

A da li je to nezamislivo? Očigledno je, ako neka osoba, to može zamisliti (poput kršćana), da to nije nezamislivo. Pa niti da je Bogu to nezamislivo. Tu se otkriva duh neistine u islamu. Biblija nam otkriva sa druge strane, da Bogu ništa nije nemoguće

Marko 10,27
Isus upre u njih pogled i reče: "Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!"

 

Vjernik prema Kur'anu nikako dijete Božje, nego rob, a prema Bibliji vjernik je dijete Božje

 

Kako Allah ne može imati dijete, velika je blasfemija za bilo kojeg muslimana da se nazove djetetom Božjim. Zbog toga, muslimanima je zapisano da su robovi Božji. Intrigantno, kao da se i tu otkriva govor Zloga, budući da je Biblija tu jasna, da smo baš primili duh posinstva. Pogledajmo to:

 

Poslanica Galaćanima 4, 6
A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče!" 7 Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.

 

Poslanica Rimljanima 8, 14
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. 15 Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče!" 16 Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; 17 ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.

 

Muslimani tu često znaju optuživati kršćane da smo mi onda isto Bog kao Isus. Ovo naravno ne treba brkati sa Isusom, budući da je Isus jedini rođen bez grijeha, i "u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva" (Kol 2, 9), a mi to nismo. Također, Isus je "početak Božjeg stvorenja" (Otk 3,14), "Početak i Svršetak" (Otk 21,6, Otk 22,13) prema Bibliji, i Sudac na Božjem Sudu, te jedini koji može otvoriti Knjigu života. Te je osim svega toga, Isus "Jedinorođenac - Bog" (Iv 1,18). Upravo termin "Jedinorođeni", tj. "Jedinorođenac" kako ovdje otkriva Biblija, govori da je Isus jedino rođen - a ne stvoren. Svi ostali su stvoreni, samo on je rođen. Otkriva to i "u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji" (Kol 1,16). Nauk Crkve što se vidi u Bibliji, je da je Isus postoji oduvijek, on nije stvorenje (to on sam otkriva "prije negoli Abraham posta, Ja jesam!" (Iv 8,58)). Isus je dakle jedini rođen, te je prije rođenja postojao kao Osoba Riječi (Iv 1,1), nakon čega je Riječ "tijelom postala" (Iv 1,14), a to označava utjelovljenje Živoga Boga. Muslimani to sve naravno negiraju, a sve uslijed nemogućnosti Muhamedovog poimanja utjelovljenja Živoga Boga.

 

Bog ispada retrogardan prema islamu

 

Prema islamu, Bog je retrogardan. Muslimani nemaju objašnjenja za Pavlovo obraćenje kojim je počeo svjedočiti za Krista kao Boga (Heb 1,8), te zbog toga mnogi muslimani smatraju čak da se Pavlu objavio Sotona a ne Isus (jer je naučavao o Kristu kao Bogu). No Pavao je prije bio ubojica i progonitelj kršćana, a nakon obraćenja se posvetio čak u celibatu Živome Bogu. Pavao je osoba iz Biblije kojoj se je objavio Isus, te je počivavši u duhu tri dana, primio svu Istinu u srce. On je upravo svjedok Duha Svetoga kojega je Isus poslao. Upravo nam je on otkrio veliku Božju milost - koja nadilazi Zakon. Tako da sav Zakon postaje Život u Duhu. Budući da islam teži pokoravanju Bogu i činjenju dobrih djela, ispada da se Bog vraća u Stari zavjet, gdje se strogim zapovijedima čovjek pokoravao Božjoj volji. No Zakon je sam po sebi, iako bio savršen u smislu da tko ga izvršava bude savršen; on nije prinio savršenosti budući da se ljudi (tadašnji židovi) nisu prinijeli savršenosti. Upravo zbog pogrešnog (može se reći "robotskog") izvršavanja Zakona (svih uputa iz Levitskog zakonika uključujući deset zapovijedi), došao je Sin Božji na zemlju:

 

Prva Ivanova poslanica 3,8
Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska.

 

Da je Isus zbilja došao i zbog Zakona kojega su neki izvršavali licemjerno, dokazuje sljedeće: Isus je namjerno liječio subotom iako je bilo nedopušteno bilo što raditi (prijeći određen broj metara, ili čak trgati obično klasje, ili su židovi posjedovali roba koji bi to radio umjesto njih), izgonio je đavle baš subotom (i to su mu židovi spočitavali nakon čega im je odgovarao da li je dopušteno subotom liječiti). To se može detaljno provjeriti u evanđeljima: Matej 12,2, Matej 12,5, Matej 12,11-12, Marko 2,24, Marko 3,4, Luka 6,7, Luka 6,9, Luka 14,3, Ivan 5,16.

 

Isus je upravo subotom djelovao. Subotom je naučavao u Hramu (Luk 4,31), te je činio na neki način nauštrb tadašnjih pismoznanaca (dakle poznavatelja Starog zavjeta) i farizeja. Jeo je tako neporanih ruku sa učenicima, što su naravno licemjerni izvršavatelji Zakona vidjeli (budući da se to nije smjelo). Isus im je tada objasnio da ono što iz srca izlazi onečišćuje čovjeka pred Bogom, a ne jesti neopranih ruku (Matej 15,20). Iako su farizeji i pismoznanci bili u pravu ako bi se doslovno gledao zakonik bez razuma (Levitski Zakonik 15,11), očigledno je da nisu shvatili kako Zakon treba izvršavati sa srcem, a ne bezglavo kao robot.

 

Isus je objasnio cijelu bit izvršavanja Zakona - da se prilikom izvršavanja, mora uzeti u obzir i milosrđe, jer ako je čovjek milosrdan, i Bog koji je čovjeku dao milosrđe i sam zna što je milosrđe, i ne traži od čovjeka robotsko izvršavanje Zakona na pogrešan način (propuštajući učiniti djela ljubavi), nego da bude i milosrdan kada je to potrebno. Isus to dobro objašnjava sljedećim rečenicama kada se obraća takvim licemjernim poznavateljima Starog zavjeta (koji su dapače, možda baš sve zapovijedi iz Zakona, doslovno izvršavali (!), ali im to nije bilo dovoljno:

 

Matej 12,7
I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive.

Matej 23,23
"Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.

 

U svojem otkrivanju, Isus dakle poziva na otvaranje srca, jer samo on može odnijeti grijehe:

Ivan 8,24
Stoga vam i rekoh: 'Umrijet ćete u grijesima svojim.' Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim."

 

Ono što islam naučava, je na neki način vraćanje u Stari zavjet. Milost koju Isus donosi, više nije bitna. Po islamu, potrebno je izvršavati zakon (zapovijedi, postove poput ramazana, 5 puta dnevno obavljati namaz, borba za islam, borba protiv nevjernika (što liberalni muslimani tumače samo kao duhovnu borbu)). Ovime islam iskazuje svoje vraćanje na isto što imaju Židovi. Upravo je u tome retrogardnost. Bog s druge strane nije retrogardan. Ne želeći priznati Isusa kao Onoga koji donosi milosrđe i odnosi grijeh svijeta (Ivan 1,29), muslimanima Isus i danas govori isto što i židovima u Ivanu 8,24.

 

Mistika u islamu i kršćanstvu

 

Dok u ograncima poput vehabizma ni nema mistike, kod sufizma te kod sunita, postoji određena malena doza mistike (posebno kod sufista koje je utjecano istočnjačkim učenjima poput budzima), no kršćanstvo je tu daleko ispred islama, te čitanje Svetog Pisma poziva na razmišljanje, promatranje Boga, promatranje sebe, produbljivanje sebe, rođenju nanovo. Islam se zadržava na praktičnoj prirodi i robovanju Allahu bez pogovora i bez pitanja. Upravo zbog naglasu na praktičnu prirodu (kroz hadise (tekstove o životu Muhameda) i kroz Kur'an), muslimani i jesu veliki praktikantni svoje religije (što ih naravno, ne čini ispravnima u pitanju primitka Istine). Istina ima u mnogim religijama, ali to ne znači da su primili punu puninu Istine. Isus za sebe kaže "ja sam Istina" - potpuna dakle punina Istine (Iv 14,6). U islamu, čak se i istine praktične naravi promoviraju u raju (djevice za mladiće koji poginu za Allaha, što je dapače i bludnost u raju; što je također vrlo kontradiktorno biblijskoj Osobi Boga koja govori: "blago čistima srcem, oni će Boga gledati"). Kada bi u nekoj zemlji šerijatskog zakona, muškarac propitivao o nekoj vjerskoj istini, zaslužio bi smrt. Islam ne trpi kritiku, niti razmatranja, već teži ispunjavanju zadaća.

 

Diktiranje ili nadahnuta riječ

 

Katekizam katoličke Crkve odbija diktiranje Božje riječi kod nekog proroka, budući da je svaki dobivao objavu preko koje je nadahnuto pisao. Čak i Ivan u Otkrivenju, kada govori da mu je anđeo rekao "piši", on otkriva na početku teksta da se radi o viđenju koje je doživio. Islam pak smatra da je Muhamedu riječ diktirao anđeo Gabrijel. Tu upadaju rečenice iz Svetog Pisma u oko, gdje Pavao govori o mogućem prokletom anđelu koji bi objavljivao evanđelje drugačije od kojeg smo ga primili. Pavao dva puta u Galaćanima naglašava da ćemo znati da je takav anđeo proklet. Kako mormonima, tako se je i muslimanima objavio anđeo sa "drugim" evanđeljem, tj. istinom o evanđelju suprotnom biblijskom.

 

Islamski nauk uči da je Kur'an moguće shvatiti racionalno, a Biblija tvrdi da su potrebne (i) duhovne oči

 

Islam tvrdi da je sve u Kur'anu moguće shvatiti jer su iznešeni dokazi. To baš i nije tako, budući da su tamo opisivane neke navodne stvari koje je Muhamed izvodio, poput primjerice da je razdvojio mjesec i ponovno ga sastavio, ili da su mravi razmišljali, govorili, i djelovali kao vojnici kralja Solomona. Neki ateist dakle, i da svim silama i snagom upregne svoje racionalno razmišljanje, neće moći to povjerovati. Prema Bibliji, vjera je milosni Božji dar, koji se ne može zaslužiti. Isus je rekao da "neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane" (Lk 16, 31). Sveto Pismo na duhovne istine izrečene u Pismu gleda tako da ih ne može ni promatrati u pravom svjetlu netko tko nema duhovne oči, odnosno ako nije primio od Duha Svetoga dar da može vidjeti to duhovno. Tko želi vidjeti duhovno, mora od tog istog Duha Svetoga biti pomazan da to može vidjeti.

 

Tko je bolji musliman

 

Kur'an donosi da je bolji musliman onaj koji uči Kur'an. Kako je ta islamska knjiga tekstualno dosta manja od Biblije (Kur'an je velik negdje kao 4/5 Novog zavjeta, pri čemu je Stari zavjet višestruko veći od Novog), njeno prenošenje je bilo moguće i usmenim putem; no činilo se to i iz više razloga - da se sačuva jedna verzija (iako je u hadisima otkriveno da je izvorno bilo napisano 7 verzija, te jedan hafiz tamo navodi da je velik dio bio izgubljen). Tako i danas postoje hafizi, tj. osobe koje uče Kur'an napamet, što je stara islamska praksa kojim se islamski svijet ponosi. Isus s druge strane, ide daleko dublje od toga, jer i Sotona poznaje i Kur'an i Bibliju napamet: Zbog toga Biblija otkriva da Bog prije svega traži vršitelje riječi (Luka 6,49, Rimljanima 2,13, Jakovljeva poslanica 1,22). Nauk napamet, ne znači i razumijevanje neke materije, njezino potpuno ispravno shvaćanje u potrebnom smislu. Netko može znati napamet pjesmu od Charlesa Baudelaire-a, što ne znači da ju je shvatio potpuno u sržu i dubini. Islam bolje muslimane tako dijeli na one koji bolje poznaju materiju.

 

Kako se musliman teži klanjati, a kako kršćanin

 

Muslimani se fizički klanjaju Bogu. Kršćanima govore da se je tako klanjao Isus, i da se tako treba klanjati. No u razgovoru sa Samarijankom, Isus otkriva da je bitno ono što čovjek nosi u srcu, i da Bog traži klanjatelje ali "u duhu i istini":

 

Ivan 4, 23
Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. 24 Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju."

 

Dokaz da islam ima tu relativno plitke teološke poglede su recimo invalidi - osobe koje ne mogu licem dodiranuti zemlju. Oni se ne mogu klanjati; nikako osim kao što Isus traži za sve ljude - u duhu i Istini da se klanjaju. U Istini također označava klanjanje jedinom istinskom Bogu, a ne recimo Baalu ili Dagonu. Koji su također bili (poganski) bogovi, ali to nije označavalo njihovu ispravnost.

 

Svi su bili prije muslimani

 

Islamski nauk uči da su prije svi bili muslimani, i da je islam prirodna vjera koju čovjek prihvaća, kao i Allaha. No nije tako. Jer da je tako, svi bi obavljali post ramazanom, klanjali se u smjeru kamo i muslimani, znali bi za Isusa odmah i za Muhameda, hadise, Kur'an; itd. I za vrijeme nastanka judaizma bi to radili, i sada u 21. stoljeću. No to ne stoji, dapače. Islam uči da je Abraham bio prave vjere, no Abrahamu se objavio Jahve, te je u Bibliji zapisano da su u poganske bogove vjerovali neki Abrahamovi pretci; što samo dodatno objašnjava istinitost Biblije da se Abrahamu Bog objavio te ga je naočigled prihvatio (objavljivao mu je npr da će dobiti potomstvo, da mora žrtvovati Izaka), a ne samo na temelju nepoznavanja i navodnog slijepog vjerovanja.

 

Bitna je pripadnost religije

 

Kada je nauk o spasenju u pitanju, muslimani vjeruju da se spašavaju samo vjernici muslimani. Crkva uči da spasenje mogu pronaći i "anonimni kršćani", ljudi kojima su povjerene druge istine, ako iskreno traže Boga i ne bore se protiv njega u njegovim osnovnim istinama. Nauk ističe da u spasenje ne mogu ući oni koji za Istinu znaju i ne žele ući u istinitost Crkve. Ali neka osoba npr. iz Amazone, koja nikada nije ni čula za Isusa, niti ne može biti jednako suđena. Kao što Isus kaže: "kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati" (Luka 12,48).

 

Borba za vjeru

 

Musliman je dužan boriti se za svoju vjeru. Ono što je zanimljivo je da to nije bilo objavljivano na takav način niti židovima niti kršćanima. Iako kršćani imaju zadaću krstiti (Mt 18,29), oni imaju i striktne upute da napuštaju kuće onih koji ih ne žele (Mt 10,14), te je kršćansko geslo "tko ima uši neka čuje". S druge strane, islam smatra nevjernicima i kršćane (pogotovo one koji vjeruju u trojstvo), i sve koji negiraju Allaha. Nije slučajnost da postoje tolike terorističke organizacije muslimana, koji bez liberalnog utjecaja judeo-kršćanstva, doslovnije tumače Kur'an i hadise te ih se drže, posebno u šerijatskim zemljama. Ako se pogleda razlika ratovanja u Starom zavjetu i Kur'anu, vidi se da je Bog vodio Židove u borbri zbog obećane zemlje, i dao čak zapovijed Mojsiju da pobije Midjance. U Kur'anu je pak situacija takva, da se nekoga ubija samo zato jer nije musliman. Ono što je tu kontradiktorno je obraćenje: naime dešava se problem dvostruke kazne, jer ispostavlja se da nije dovoljna kazna nekom nevjerniku prokletstvo u paklu, već mu i musliman mora presuditi. Umjesto da mu se da šansa da se obrati. Makar zadnji dan svog života da postane musliman. Biblija je tu ponovno suprotna Kur'anu: "tko ima uši neka čuje".

Otkrivenje 22,11
Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!"

 

Biblija uči da Bog dopušta na temelju slobode izbora postojanje dobrih i loših ljudi, zlih i pravednih; jer On daje: "da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima" (Mt 5, 45).

 

Da je islam vrlo netolerantan, pokazuje i sljedeći hadis:

 

Bukhari:V4B52N260: "Poslanik je rekao, 'Ako musliman napusti svoju vjeru, ubijte ga.' "

 

Iz Kur'ana izvire netrpeljivost (kada se ovo pokaže prosječnom muslimanu, oni se pozivaju da je to trebalo gledati u kontekstu vremena ili priče da je Muhamed sa nekime tada ratovao, a s druge strane promoviraju da je Muhamed poslan svim narodima):

 

Sura 9, 123 (prijevod Tomislava Dretara)
O vi koji vjerujete! Tucite one nevjernike koji su pri vama. Neka' vas vide kao okrutne. Znajte da je Allah sa onima koji se njega boje.

 

Proklinjanje

 

U islamskoj literaturi stoji da se smije proklinjati židove i kršćane. To se uči na njihovim teološkim studijima, i proizlazi iz zaključaka da je Muhamed primjer. Proklinjanja su ne samo u hadisima gdje su opisana razna djelovanja Muhameda, nego i u Kur'anu:

 

Sura 9, 29 (prijevod Tomislava Dretara)
Tucite: one koji ne vjeruju u Allaha i u Dan posljednji; one koji ne drže nedopuštenim ono što su Allah i njegov Prorok proglasili nedopuštenim; one koji, među ljudima Knjige, ne primijenjuju istinsku Vjeroispovijest. Tucite ih sve dok ne plate namet nakon što se bijahu ponizili. 30 Židovi su rekli: « Uzeir je sin Allahov!  » Kršćani su rekli:« Mesih je sin Allahov! « Takva je riječ koja izlazi iz njihovih usta; Oni ponavljaju ono što su nevjernici govorili prije njih. Neka ih Allah uništi! Oni su toliko glupi!

 

Tu se i isčitava da je ovo Muhamedov govor (a očito ne Allahov), budući da rečenica glasi "neka ih Allah uništi". Inače bi komotno moglo pisati "uništit ću ih". Ovakve nelogičnosti islam sve negira pravdajući se da se Allahov govor uopće ne dovodi u pitanje. Sasvim jasan primjer da Muhamed nije primao diktirane riječi već se očigledno nije mogao pomiriti sa vjerom drugih. Njegovi plodovi, u kojima je prema tim istim islamskim spisima naređivao ubojstva (to je literatura koju islamski svijet jasno priznaje) otkrivaju da su to i Zli plodovi. Isus je jasno upozorio učenike da će se lažni proroci prema Zlim plodovima prepoznati (Mt 7 15-16).

 

Upravo to pokazuje kako Zli djeluje u svijetu, a s druge strane Isus je zapovijedio da se ne proklinje, nego ljubi neprijatelje i moli za one koji nas progone (Mt 5,44).

 

Zaključak

 

Mnoge su doista sličnosti, ali i mnoge razlike kada se radi o islamu i kršćanstvu. Sličnosti su one vanjske, dok je istinska teologija, i unutrašnjost, potpuno različita. Izobličena reklo bi se, kada se promatra islam sa aspekta kršćanstva. Mnogi muslimani jako dobro znaju Bibliju, budući da im religija počiva na starim objavama koje smatraju iskrivljenima. Kršćanin se ne smije dati zavesti tim činjenicama, te ukoliko nije poznavatelj Pisma, ne nasjedati na navode muslimana, koji svim silama žele pridobiti kršćane na svoj put.

U Bibliji, biće antikrista je egzaktno ovako definirano:

"Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina" (1 Iv 2, 22-23).

 

Religija islama nosi nauk koji teološki savršeno to ispunjava, budući da niječe i Boga kao Oca, i Božjega Sina Isusa Krista. Svaki kršćanin neka stoga duboko pronikne u Sveto Pismo, i naoruža se Božjom riječju, jer kako kaže papa Benedikt XVI u katekizmu: "nismo ljudi knjige", već Božje riječi. One, u kojoj je Isus i prorokovan ali i samoproglašeni Gospodin i Bog (Iv 20,28-29).

 

Izvori:
foto: wikipedia.org

 

Objavi na Facebooku