Relikvije

Mnogi nekatolici posebno zaziru od sakramentalnog aspekta katoličanstva – i to ne samo sedam sakramenata. Ono što im se ne sviđa je miješanje duhovnog i materijalnog, darivanje nečeg duhovnog – milosti – posredstvom materijalnih stvari. Upravo to je, na kraju krajeva, ono što sakramenti jesu. Ta težnja da se povuče oštra granica između duhovnog i materijalnog potječe od prastarih krivovjerja poznatih kao dualizam, marcionizam i manihejstvo. Marcion je posebno naučavao da je starozavjetni Bog bio zli stvoritelj materije, dok je novozavjetni Bog drugi, dobri Bog, koji nas podiže na duhovnu razinu. Što je netko manje zarobljen materijom, to je bliže Bogu. Ne treba ni govoriti da se ovo ne slaže baš dobro sa sakramentima – kao ni s utjelovljenjem. 

Kod sakramenata, obične materijalne stvari, poput vode, vina, kruha, ulja i polaganja ruku, imaju za posljedicu davanje milosti. Sa sakramentima su povezani blagoslovine, stvari poput medaljona, blagoslovljenih palminih grančica, svete vode i pepela. Njihova upotreba može navesti ljude na primanje ili odgovaranje na milost. Mnogi nekatolici pogrešno vjeruju da Crkva naučava da ove blagoslovine zaista pribavljaju milost. No jedan od najvećih problema za nekatolike su relikvije svetaca – kosti, pepeo, odjeća ili osobno vlasništvo apostola i drugih svetih ljudi, koje Crkva s poštovanjem čuva i koje se katkad povezuju s čudesnim ozdravljenjima i drugim Božjim djelima.

Evo kako Bart Brewer, bivši svećenik i čelnik Mision to Catholics Internationala, iskazuje prigovor u svom životopisu, Hodočašće iz Rima:

"Još jedna dogma koja je stoljećima mučila katolike je štovanje relikvija i tvrdnja da imaju magičnu moć. Čak se i Martin Luther pitao kako je moguće da je dvadeset i šest apostola pokopano u Njemačkoj, kad ih je bilo samo dvanaest u cijeloj Bibliji! Kažu da kad bi se skupili svi komadići križa koji se prikazuju u katoličkim crkvama, bio bi potreban kamion od deset tona da ih ponese. Jasno je da je većina "relikvija" lažna. Osim toga, nigdje u Bibliji ne postoji potpora štovanju relikvija, čak i ako su autentične" (str. 132).

Ovo je odlomak jedinstven je po tome što u svakoj rečenici sadrži po jednu ili dvije pogreške. Promotrimo ih redom.

Prvo, tvrdnja da je štovanje relikvija "stoljećima mučilo katolike". Uzimajući u obzir veliko poštovanje koje su katolici kroz povijest imali prema relikvijama, ovo je apsurd. To nije mučilo katolike, nego nekatolike (i bivše katolike).

Što je još bitnije, Crkva ne tvrdi da relikvije imaju "magičnu moć". Primijetite da Brewer ne navodi niti jedno katoličko djelo koje bi iznosilo takvu tvrdnju – jer takvog djela ni nema. Sakramentalni sustav je suprotan od magije. U magiji, smatra se da je nešto materijalno uzrok nečem duhovnom; drugim riječima, očekuje se da niži uzrok prouzrokuje viši učinak.

U sakramentima nema magije

Sakramenti (i, posljedično, blagoslovine i relikvije) ne prisiljavaju Boga da djeluje na određeni način. Njihova upotreba ovisi o Bogu, koji je uspostavio njihovu djelotvornost, tako da su njihovi učinci božanski, a ne prirodni po svom porijeklu. Bog je taj koji odobrava korištenje relikvija; nije to stvar čovjeka koji se "stavlja iznad" Boga svojim vlastitim silama ili silama prirode, kao što to pokušava magija.

Kad je Isus ozdravio slijepca u Iv 9,1-7, je li Gospodin upotrijebio magiju blata i pljuvanja? Je li to zapravo bio magični napitak kojeg je izmiješao u zemlji ili je Isus jednostavno smatrao prikladnim upotrijebiti materiju u vezi s davanjem svoje milosti? Gospodin nije dualist. On je stvorio materiju, on voli materiju i nije se ustručavao sam postati materijalnim kako bi ostvario naše otkupljenje.

U slijedećoj rečenici Brewer se izruguje relikvijama pozivajući se na Lutherov komentar, ali odgovor bi mu trebao biti očigledan. Osim činjenice da se u Bibliji spominje više od dvanaest apostola (postoji ih barem šesnaest, uključujući Pavla, Barnabu, Jakova Pravednog i Matiju), nema razloga misliti da se cijeli svečev kostur mora nalaziti u jednom relikvijaru. Zapravo, iz onoga što znamo o tome kako su rani kršćani čuvali kosti onih koji su ubijeni u progonima, to bi bilo neobično. Češće su kosti bile podijeljene, tako da su različite zajednice mogle posjedovati dio relikvija: na jednom mjestu lubanja, na drugom ruka, ostale kosti drugdje. Stoga je i dolično da više gradova tvrdi da posjeduje relikvije jednog sveca.

Kamion od deset tona ili ratni brod?

A sad o klasičnom argumentu. Kao što ga Brewer izriče, kad bi se navodni komadići Svetog Križa skupili zajedno, "bio bi potreban kamion od deset tona da ih ponese". To je moderni način postavljanja optužbe. Prije se govorilo da bi ti komadići bili dovoljni da se izgradi ratni brod, ali ratni brodovi se više ne rade od drveta.

Kako god bilo, optužba je besmislena. 1870. godine, Francuz Rohault de Fleury je popisao sve relikvije Svetog Križa, uključujući i one za koje se tvrdilo da su postojale, ali su izgubljene. Izmjerio je postojeće relikvije i procijenio veličinu nedostajućih. Zatim je zbrojio rezultate i ustanovio da dijelovi, kad bi bili slijepljeni zajedno, ne bi tvorili više od trećine križa. Skandal nije bio u tome da je bilo previše drva. Skandal je bio u tome da je najveći dio Svetog Križa, nakon što je iskopan u Jeruzalemu u četvrtom stoljeću, bio ponovno izgubljen.

Slijedeća Brewerova optužba je ova: "Jasno je da je većina "relikvija" lažna". To uopće nije jasno. Ništa od onoga što je on rekao ne upućuje na to. Je li uopće bilo prijevara? Sigurno. Ali u većini slučajeva za relikvije se ili zna da su autentične ili postoje razlozi za mišljenje da bi mogle biti autentične, premda potpuni dokaz nije moguć.

Uzmimo poznato Torinsko platno, koje su znanstvenici ispitivali kroz nekoliko godina. Znanstvenici priznaju da njihovi pokusi ne mogu dokazati da je Platno zaista odjeća u kojoj je Krist pokopan – priznaju da je to nemoguće – ali također kažu da bi mogli otkloniti mogućnost prijevare. To znači, dokazuju da je Platno bilo odjeća u kojoj je bio umotan netko tko je bio razapet na isti način kao i Krist, možda u isto vrijeme kad je on bio razapet (postoji poprilična rasprava o starosti Platna i o tome da je ispitivanje izvršeno metodom ugljika C-14 bilo manjkavo) i u istom prostoru gdje je on bio razapet.

Većina relikvija ne može biti lažna jer je većina relikvija kosti povijesnih svetaca koji su bili dobro poznati i čiji posmrtni ostaci nikada nisu ni bili izgubljeni.

Crkva nikad nije proglasila da je ikoja relikvija – uključujući i one križa – autentična. Ali Crkva odobrava odavanje poštovanja relikvijama koje se s razumnom sigurnošću mogu smatrati autentičnima.

Ima li mjesta sumnji?

Hoće li uvijek biti mjesta sumnji za one koji ju traže? Sigurno. I ako je to slučaj s Torinskim platnom, još je više slučaj s ostalim relikvijama.

Skeptici će uvijek moći reći, "To možda nije bilo tako-i-tako" ili "Možda ste u krivu" i moramo priznati da je to točno. Moglo je doći do greške i falsifikati su mogli biti podmetnuti umjesto pravih relikvija.

Relikvije procjenjujemo na isti način kao što u dobroj vjeri procjenjujemo sve drugo. Je li George Washington zaista spavao u određenom krevetu? Moramo malo istraživati da bismo to saznali. Možda nikad nećemo znati sasvim pouzdano. Možda ćemo se morati pouzdati u vjerojatnost. S druge strane, možda ćemo imati neosporiv dokaz u kojeg može sumnjati samo skeptik koji ostaje uporan u uvjerenju da George Washington nikad nije ni postojao.

Isto je i s relikvijama. Neke su izvan svake sumnje. Druge su toliko vjerojatne da bi bilo nepromišljeno sumnjati. Druge su jednostavno vjerojatne. A neke, zaista, nisu vjerojatne (premda ne bismo željeli izbaciti ni većinu takvih, u slučaju da griješimo i izbacimo nešto što je stvarno relikvija).

Nema štovanja?

Konačno, Brewer tvrdi da " nigdje u Bibliji ne postoji potpora štovanju relikvija, čak i ako su autentične". Opet, to nije slučaj.

Jedan od najpoticajnijih razloga za štovanje relikvija je samo Kristovo tijelo. Umjesto da ostavi tijelo na križu, da ga skinu i uklone Rimljani, Josip iz Arimateje je hrabro od Pilata zatražio Kristovo tijelo (Mk 15,43; Iv 19,38). Darovao je svoj novo isklesani grob za Kristovo počivalište (Mt 27,60). Nikodem je došao i darovao oko sto libara miomirisa koje je trebalo umotati u Isusovu odjeću za ukop (Iv 19,39), tolika količina miomirisa upotrebljavala se samo za najpoštovanije mrtve. A nakon što je pokopan, žene su s dubokim poštovanjem išle posjetiti grob (Mt 28,1) i dodatno pomazati Kristovo tijelo miomirisima premda je već bilo zapečaćeno u grobu (Mk 16,1; Lk 24,1). Ova djela poštovanja bila su više od uobičajene uljudnosti koja se pokazivala ostacima mrtvih; bila su posebno poštovanje koje se pokazivalo prema tijelu vrlo svetog čovjeka - u ovom slučaju, najsvetijeg čovjeka koji je ikad živio, jer bio je utjelovljeni Bog.

Relikvije u ranom kršćanstvu

Izričito poštovanje relikvija vidi se najranije u slučaju Polikarpovog mučeništva koje su zapisali Smirnjani 156. g. po Kristu. U njemu, kršćani opisuju događaje koji su slijedili nakon njegovog spaljivanja na lomači: "Skupili smo njegove kosti, koje su dragocjenije od dragog kamenja i finije od pročišćenog zlata i položili ih na prikladno mjesto, gdje će nam Gospodin dopustiti da se okupljamo, kako budemo mogli, u veselju u radosti i da slavimo dan njegova mučeništva."

Govoreći o štovanju relikvija u ranoj Crkvi, protukatolički povjesničar Adolph Harnack piše, "... [N]ijedan značajniji crkveni učitelj nije ga ograničavao. Naprotiv, svi su ga odobravali, pa čak i Kapadocijanci. Brojna čudesa koja su izvedena kostima i relikvijama, čini se, potvrđivala su njihovo štovanje. Crkva stoga nije odustala od te prakse, premda su je snažno napadali kulturni pogani i Manihejci" (Harnack, Povijest dogme, tr., IV, 313).

U četvrtom stoljeću, veliki poznavatelj Biblije, Jeronim, ustvrdio je, "Ne obožavamo, iz straha da se ne poklonimo stvorenju umjesto stvoritelju, nego štujemo relikvije mučenika kako bismo bolje obožavali onoga čiji su to mučenici" (Ad Riparium, i, P.L., XXII, 907).

Relikvije u Svetom Pismu

Imajmo na umu što Crkva kaže o relikvijama. Ona ne kaže da se u njima nalazi neka magična moć. Nema ništa u samoj relikviji, bila to kost apostola Petra ili voda iz Lourdesa, što bi stvarno imalo ljekovitu moć. Crkva samo kaže da relikvije mogu biti prilika za Božje čudo i u tome Crkva slijedi Sveto Pismo.

Upotreba kostiju proroka Elizeja oživjela je mrtvog čovjeka: "Elizej zatim umrije i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine. Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge." (2 Kr 13,20-21). Ovo je nedvosmislen biblijski primjer čuda koje je Bog izveo kroz dodir s relikvijom sveca.

Sličan je slučaj žene koja je izliječena od krvarenja doticanjem Kristove haljine (Mt 9,20-22) i bolesnika koji su ozdravili kad je Petrova sjena prešla preko njih (Dj 5,14-16) "Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili." (Dj 19,11-12).

Ako ovo nisu primjeri upotrebe relikvija, što jest? U slučaju Elizeja, povratak iz mrtvih sličan Lazarovu dogodio se preko prorokovih kostiju. U novozavjetnim slučajevima, fizičke stvari (haljina, sjena, rupci i rublje) upotrijebljeni su kako bi izazvali ozdravljenja. Postoji savršeno slaganje između onoga što čine današnji katolici i drevne prakse. Ako sve današnje katoličke relikvije odbacujete kao prijevaru, trebali biste također i ove biblijske slučajeve odbaciti kao prijevare.

Izvor: katolici.org

Vaš komentar:

Željeno ime / nadimak: *

E-mail: *

Obavijesti me o odgovorima:

Komentar: *

Unesite kod sa slike: * refresh slike

Hvala vam sto tako lijepo pisete o relikvijama i pokusavate objasniti ljudima koliko su one vazne za danasnjeg covjeka koji naravno razumije njihovu povijest i njihovu vrijednost. Ja naprimjer nisam uopste znala da ih ima u Istri u Vodnjanu cak oko 250 svetaca pa cu mozda ove godine do crkve svetog Blaza. A to sto uvjek postoje ljudi koji negativno komentiraju relikvije i nevjeruju u njih i inace nasu katolicku crkvu je ipak pozitivno jer ce im se jednog dana otvoriti oci i docice do istine. Jer tko trazi taj ce i naci a tko kuca
otvoricemu se. Bolje i ovakvi nego ljudi koji uopce nece da gube svoje vrijme o ovako dobrim temama jer su sami izgubljeni u vremenu.....

Marica