Marija, Majka Sina Božjega

Donosimo iscrpan tekst Vlade Košića, sisačkog biskupa; o Mariji, majci Gospodinovoj, te istinama koje Sveto Pismo otkriva o Mariji, nauku Crkve; te odgovorima na pitanja o Mariji koje stavljaju pred katolike druge kršćanske denominacije.

 

KRATKI PRIKAZ VJERSKOG NAUKA I TEOLOGIJE O MARIJI

Marija je u funkciji Krista. Govoreći o njoj izričemo svoju vjeru u Krista.

 

Prvi simboli koji govore o Mariji jesu tzv. symbola exculta tj. usavršeniji modeli iz 3. st.  U istim prvim simbolima ispovijesti vjere spominje se Marija, ali ne i Duh Sveti jer je trebalo istaknuti njezino djevičanstvo. U 2. st. u borbi s gnosticima i doketima bilo je potrebno istaknuti Kristovo čovještvo, tako se o njemu govorilo da je rođen od Duha Svetoga  i Marije Djevice (čime se dokazuje njegovo božanstvo ali i čovječnost.

 

Prvi put u službeni simbol ulazi spomen Marije u Carigradu (381.)- i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice. 431. u Efezu Marija je protiv Nestorija proglašena Bogorodicom. 451. na Kalcedonskom saboru donesen je simbol koji je potvrdio oba Marijina naslova: Djevica i Bogorodica.

 

Justin uspoređuje Marijin Da s Evinim pristankom, samo što je Evin bio koban, a Marijin spasonosan. Irenej ističe Marijinu poslušnost koja nadomješta Evinu neposlušnost. Ambrozije govori o Marijinom djevičanstvu kao o slici Crkve; obje su i djevice i majke. Augustin govori kako je Marija ljubavlju sudjelovala da se vjernici rode u Crkvi te je majka svih otkupljenih. Jeruzalemski biskup Modesto govori kako je Mariju Sin pozvao k sebi na samo njemu znan način (govor o uznesenju). Toma Akvinski, Ivan Duns Scott, Anselmo Canterburyjski i Eadmer bave se Marijinim bezgrješnim začećem.

 

17. se stoljeće smatra osobitim stoljećem pobožnosti prema Mariji. Na potrebu mariologije kao zasebne dogmatske discipline ukazao je Suarez koji je 1590. U 24 pitanja obradio nauk o BDM. Placidus Nigidus prvi je upotrijebio naziv mariologija, uklopljen u kristologiju.

 

1854. papa Pio IX proglašava dogmu o Bezgrješnom začeću BDM, a papa Pio XII  1950. dogmu o Marijinu uznesenju.

 

II Vatikanski sabor u Konstituciji o Crkvi govori o Mariji.

 

Prema Rahneru mariologija mora biti dio antropologije jer je sam Bog Utjelovljenjem Sina i Marijom kao Majkom Božjom uključio čovjeka u svoj život. Mnogi drže da je temeljna mariološka ideja to da je ona Bogorodica.  No, za Rahnera Marija je konkretno ostvarenje savršenoga kršćanstva. Marija je savršena kršćanka, jedna od nas. Ona je posrednica i kao jedna od nas s nama dolazi Bogu, da i mi ostvarimo ono što je ona ostvarila.

 

SVETO PISMO O MARIJI

Marija u Starome Zavjetu

U Post 3,15 nalazimo govor koji Bog upućuje zmiji gdje je naviještena žena čiji će porod, odnosno potomak pobijediti đavla. Naglasak nije toliko na ženi koliko na potomku. U LXX je prevedeno kako će zmiji glavu satrti ona a ne on, znači da će pobjednik nad zmajem biti žena. Takav prijevod ne odgovara hebrejskom izvorniku.

 

Iz 7,14 proroštvo je izrečeno kralju Ahazu. Navještaj je to začeća i rođenja kraljeva sina, što ima biti znak kralju i narodu da Bog nije ostavio svoj narod. U hebrejskom je izvorniku rečeno kako će djevojka (mlada žena) začeti i roditi sina, dok u LXX stoji prijevod djevica. Taj prijevod preuzima i Mt 1,23.

 

Kći sionska izraz je koji koriste Sefanija i Zaharija. Ta sintagma prije svega označuje Izrael, ali se može primijeniti i na Mariju. U oba slučaja Kći se poziva na radost: Kliči od radosti, Kćeri sionska.... I kod Lk, u pozdravu anđela Gabrijela, nalazimo tekst haire keharitomene, što doslovno znači Raduj se, milošću ispunjena! Marija je također tip Crkve, a Crkva je novi Izrael, pa je i u tom eklezijalnom smislu moguće razumjeti ovaj tekst.

 

Mih 5,2 tekst je unutar mesijanskog proročanstva, gdje prorok govori o Betlehemu iz kojega će, premda je najmanji među kneževstvima, izići vladalac nad Izraelom.

 

Dijelovi Estere i Judite čitaju se na marijanske blagdane. One su žene koje su zaslužne za oslobođenje nacije a Marija donijevši na svijet Isusa donijela svijetu spasenje.

 

Marija u Novome Zavjetu

Novi Zavjet eksplicitno govori o Mariji i tretira ju unutar povijesti spasenja. Marija je uvijek u funkciji Krista.

 

Kod Pavla jedino mjesto gdje se izravno govori s mišlju na Mariju je Gal 4,4-5 gdje sintagma od žene bi rođen znači da je Sin Božji po utjelovljenju postao pravi čovjek, (zakonu podložan znači da je bio Židov). Pavao je bio zaokupljen Kristom, te o Mariji nije puno govorio. Ovdje je objašnjena njena uloga u povijesti spasenja: Marija je Sinu Božjemu omogućila inkarnaciju.

 

Mk 3,31-35 spominje majku njegovu unutar govora o Isusovoj rodbini koja dolazi vidjeti Isusa. Marija sa svom rodbinom ostaje van kuće. Isus pojašnjava kako su mu brat i sestra i majka svatko tko vrši volju Božju. Ovim tekstom Marija se afirmira kao učenica Isusova, kao ona koja Božju riječ sluša i vrši.

 

Mk 6,3 tekst je koji govori o Isusu kao sinu Marijinu. U židova je bio običaj da se sina navodi s imenom oca. Ovdje je za pretpostaviti da je Josip već mrtav ili da Marko ukazuje na osobitu vezu Isusa prema Mariji. Ta bi se veza mogla protumačiti kao Marijino djevičansko začimanje i rođenje Isusa. Sin Marijin aludira na to da Josip nije  bio fizički Isusov otac, nego samo Marija.

 

Mt 1,1-17 jest genealogija odnosno Isusovo rodoslovlje. Na kraju se navodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. Ovo je neobično jer se uvijek spominje muški potomak i njegov otac. Ovo nas upućuje da pretpostavimo kako Josip nije bio Isusov otac i budući da izričito spominje Mariju kao Isusovu majku, možemo zaključiti da je to aluzija na djevičansko začeće i Isusovo rođenje od Marije.

 

Mt 1,23 prenosi citat iz Iz 7,14 Evo, djevica će začeti i roditi sina... Ovako je navedeno u LXX ali ne i  u izvorniku; Matej je preuzeo interpretaciju o Djevici, što je očita aluzija na Mariju i njezino djevičansko začimanje i rađanje Sina Božjega.

 

Mt 2,1-23 (midraši o Isusovu djetinjstvu) cjelina je u kojoj se govori i o Mariji. Kako se Josip ne spominje, vidimo da se posebno ističe odnos Isusa i Marije. Egzegeti i teolozi ovdje vide aluziju na Marijino djevičanstvo.

 

Luka najviše govori o Mariji. Lk 1,26-35 navještenje je Isusovo. Uspoređujući Isusa i Ivana, Mariju i Elizabetu, vidimo kako je Elizabeta nerotkinja a Marija djevica. Ivan će biti velik a Isus će se zvati Sin Svevišnjega; Ivan će biti od majčine utrobe pun Duha Svetoga, a Isus je i začet silom Duha Svetoga. Zaharija je kažnjen zbog nevjere, a Marija nagrađena zbog svoje vjere. Mariju se dva puta naziva djevicom što je aluzija na Iz 7,14. Marijino djevičansko začeće kod Luke posve je u službi kristologije. Iz korijena pozdrava haire kojim anđeo pozdravlja Mariju, vidimo da ukazuje na radovanje, radost. Doslovno taj pozdrav znači Raduj se! Ovo ukazuje na Sef 3,14 i Zah 9,9. Grčka riječ keharitomene prevodi se sa gratia plena, tj. milosti puna. Tu se radi o glagolu izvedenom od grčke riječi haris što znači milost. Ovaj bi izraz stoga mogli prevesti sa činiti milim, što znači da je Marija ispunjena milošću. Marijino je stanje dar, odnosno milost dana joj od Boga, a ne neko njezino svojstvo.

 

Lk 1,35 donosi izraz Sin Božji, ovim izrazom opisuje čedo koje će se roditi nakon što Duh Sveti siđe na Mariju i nakon što ju sila Svevišnjega zasjeni. Duh Sveti je upravo ta sila, Božja stvaralačka snaga. Marijino pitanje kako će začeti kad ne poznaje muža, naglašava njezino djevičansko začeće tj. Marijino bogomaterinstvo.

 

Magnificat/Veliča: Lk 1,46-56 Marijin je himan Bogu gdje možemo naći paralelizme sa SZ (Ps, Job, Post i 1 Sam). To je molitva hvale ili slavljenička molitva. Marija je moliteljica koja je uzor Crkvi koja se moli. U ovoj molitvi možemo gledati Mariju kao uzor suvremenoj ženi koja želi biti angažirana i u javnosti te želi preuzeti odgovornost za druge.

 

Iz Dj 1-2 vidljivo je kako Marija nakon Isusova uzašašća sudjeluje u iščekivanju i molitvi apostola za dolazak Duha Svetoga. Marija je već surađivala s Duhom Svetim kod začeća Isusova te je sada apostolima mogla biti primjer i poticaj kako da se otvore njegovu dolasku i djelovanju.

 

Iv 2,1-12 govori o svadbi u Kani. Isus ovdje Mariju ne zove majkom nego ju naziva ženo. Ovo možemo shvatiti kao aluziju na novu Evu. Isusovim odbijanjem: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas, Krist pokazuje kako nije podložan ni molbi majke, ni potrebi mladenaca nego nekoj drugoj zakonitosti. Ovaj tekst pridonio je da se Mariju promatralo kao posrednicu između Krista i Crkve.

 

Iv 19,25-27 Ivan opisuje Mariju pod križem. Izričaj uz križ pokazuje prvenstveno osobni odnos Marije s Isusom. Ona je bila potpora svome Sinu koji je trpio. Isusove riječi upućene Ivanu, Evo ti majke!, pokazuje nemogućnost da bi ona imala još djece, budući da ju je Isus povjerio svome učeniku. U srednjem su vijeku u tome vidjeli novu Evu. Drugi pak u tome vide Mariju kao duhovnu majku Kristovih učenika.

 

Otk 12 govori o ženi odjevenoj u sunce. Ova se slika koristi kad se govori o Mariji na nebo uznesenoj. Žena o kojoj je riječ roditeljica je Djeteta na strani Boga koji pobjeđuje zmaja. Pobjeda je Božja nad zmajem; pobjeda je u tome što je Bog uzeo k sebi njezina sina-iako ovdje nije rečeno-možemo vjerovati da je uzeo i ženu. Pobjeda Sina nad zmajem predstavlja i pobjedu nad smrću.

 

VJERSKE ISTINE O MARIJI

 

1. BOGORODICA

Crkva je na Efeškom saboru 431. uvela svečani naziv Bogorodica za Mariju. Antiohijska je škola izbjegavala taj naziv, budući da je strogo razlikovala nazive Sin Božji i Sin čovječji tj. Kristovu božansku i ljudsku narav. Naprotiv, aleksandrijska škola i pristalice u Carigradu šire naziv Bogorodica. Antiohijska je škola isticala dualizam u Kristu (kod Nestorija se tako stekao dojam kako su u Kristu dvije naravi ali i dvije osobe), a aleksandrijska je kristologija isticala monizam (koji je kod Eutiha prešao u monofizitizam tj. nijekanje dvije Kristove naravi). Na fragmentu papirusa iz 3. st. spominje se prvi put taj naziv za Mariju. Ćiril Aleksandrijski Mariju je nazivao Bogorodicom. Sabor u Efezu potvrdio je protiv Nestorija Ćirilovu rečenicu Neka je isključen onaj tko ne prizna...i da je sveta Djevica stoga Bogorodica... Kasnije, 433. godine Formulom unionis i Antiohija je prihvatila naziv Bogorodica. I Kalcedonski, II. carigradski i I. lateranski sabor potvrdili su taj nauk. U to vrijeme posvuda nastaju Marijine crkve. Počeo se slaviti i najstariji Marijin blagdan, svetkovina Bogorodice, u Istočnoj Crkvi slavi se 26. prosinca (već u 5. st.), a u Rimu 8. dan poslije Božića. Naziv Bogorodica zamjenjuje se nazivom Majka Božja. Naziv je istoznačan, no on je na Zapadu češći, dok je na Istoku češći naziv Bogorodica.

 

Sveto pismo ne upotrebljava izrijekom nigdje ovaj naziv ali se njegova svjedočanstva o Mariji kao Isusovoj majci tako tumače. Kad je Marija prava Isusova majka onda je ona i Bogorodica, budući da je Isus ne samo homo perfectus nego i Deus perfectus. Da je Marija Bogorodica dokazuje se prema teološkim pravilima iz hipostatskog sjedinjenja obiju naravi u jednoj božanskoj osobi. U Lk 1,31 anđeo naviješta kako će Marijino čedo biti sveto i zvat će se Sin Božji. Nadalje, Elizabeta pozdravlja Mariju kao majku Gospodina njezina u Lk 1,43; što upravo znači da je ona Majka Boga tj. Bogorodica. No, da Marija bude prava Bogorodica, nije potrebno da rodi narav Božju, nego je dovoljno da se narav čovječja u času začeća hipostatski sjedinila sa Sinom Božjim tj. Bogom. Kao što je dovoljno da majka začne i rodi tijelo, a ne i dušu, no budući da se tijelo u času začeća sjedinjuje s dušom, ona začinje i rađa cijela čovjeka a ne samo tijelo. Marija je u utrobi začela tijelo čovječje, koje se u času začeća sjedinilo u jednu cjelinu s dušom, a oboje, duša i tijelo, u istom času sjedinilo se sa Sinom Božjim, pravim Bogom, i zaradi toga je ono što se rodilo od Marije, naime ona jedna cjelina, jedna hipostaza, jedna osoba: Sin Božji, pravi Bog a Marija Bogorodica. Marija nije Kristu dala vječni bitak, ona je postala u vremenu majka onome koji je Bog od vijeka, a koji je u vremenu primio u svoju osobu čovječju narav. Ispovijedajući da je Marija rodica kažemo da je Isus pravi čovjek, a zajedno priznajući da je Bogorodica kažemo da je Isus i pravi Bog.

 

Teološka refleksija o Bogorodici

Bogomaterinstvo nije u Pismu prikazano kao tjelesni događaj, već je ono materinstvo po slobodnom, osobnom milosnom činu u vjeri - otajstveni događaj. Marija se tako pojavljuje kao lik iz povijesti spasenja. Ona je po svome da postala Božjom majkom. Taj Marijin da samo je Božja milost, koju Bg daruje. No, kad Bog u svojoj suverenosti daje sve, i Djevicu i njenu ljubav i njenu slobodu i sam njezin Fiat, to ne znači da taj Fiat nije slobodan, i da nije riječ same Djevice. Kad Bog daje, jer te darove daje on, Beskrajni i Svemogući, ti darovi postaju nešto najvlastitije naše.

 

Marija nije proizvela tajnu Utjelovljenja, nego je svojim pristankom omogućila da u njoj Bog izvede to otajstvo. Po Mariji Božji Sin ušao je u ljudsku obitelj, i tako postao naš brat i time pozvao sve ljude u sinovstvo Božje.

 

2. MARIJA DJEVICA

Prvi simboli vjere imaju naslov za Mariju ex Maria Virgine. Prvi anatematizam Efeškog sabora (DH 252) te Kalcedonski simbol (DH 301) donose zajedno oba naslova - od Marije Djevice Bogorodice. Naslov Djevica je naslov koji Sveto pismo pridaje Mariji (Mt 1,23 kao paralela Iz 7,14; Lk 1,26-27). De fide je da je Marija Djevica ante partum, in partu et post partum - prije rođenja, u rođenju i poslije rođenja Isusova. Djevičanstvo Marijino uvijek se ispovijeda zajedno, u povezanosti s njezinim materinstvom.

 

Marija je začela kao djevica (Virgo ante partum) - da je Marija začela nadnaravnim zahvatom Duha Svetoga, svjedoče evanđelja. Postoji tradicionalna interpretacija da je Marija već prije navještenja odlučila živjeti u braku s Josipom na djevičanski način; ali židovski mentalitet onoga vremena isključuje bilo kakvu ideju djevičanskog braka za ženu. No, a priori se ne može zbog izvanjskih razloga isključiti mogućnost zavjeta djevičanstva kod Marije prije navještenja. Naime Marija je već od svog začeća bila pripremana osobitom Božjom milošću. To može značiti da se njezino ponašanje moglo kretati i izvan uobičajenih norma njezina ambijenta.

 

Prema drugoj interpretaciji Marija nije razmišljala o djevičanskom braku prije navještenja. Živjela je djevičanskim životom prije braka s Josipom, zamišljala je da će kad prođe svadba ona s njim započeti i bračno živjeti i rađati djecu. U tom slučaju Marijine riječi muža ne poznajem znače da ona hoće reći kako je zaručena tj. obećana Josipu, ali da još s njime ne stanuje, odnosno bračno ne živi.

 

Po trećoj interpretaciji Marija dolazi na ideju djevičanskog braka u času navještenja. Radi se o tumačenju Iz 7,14. Hebrejski termin almah kod Židova izražava djevojku za udaju, označava više mladost i socijalno negoli moralno stanje. Pretpostavlja se da bi Marija znala ovaj tekst , te bi zapravo njezino pitanje anđelu značilo: Kako će to biti ako se proroštvo Izaijino ima ispuniti na meni, kad ja ne poznajem muža te dakle ne mogući ne smijem u tom slučaju upoznati muža? Anđeo bi joj odgovorio prepusti svu inicijativu Bogu: Duh Sveti sve će urediti jer njemu je sve moguće. I Marija to prihvaća.

 

Čini se da je najuvjerljivija druga interpretacija.

 

Isus - premda začet djevičanski, nadnaravnim utjecajem, bez sudjelovanja zemaljskoga oca - u utrobi se Marijinoj razvijao i rastao po prirodnim zakonima. Marija ga je nosila devet mjeseci, kao što sve majke nose djecu u blagoslovljenom stanju. Sv. Augustin je rekao da je Marija Isusa začela prije u duši nego u utrobi, dakle vjerom.

 

Proroštvo Iz 7,14 o začimanju i rađanju Djevice Matej primjenjuje na Mariju. Izvornik na hebrejskom ima riječ almah, što ne znači isto što i grčki naziv parthenos, koji bi na hebrejskom trebao značiti betulah. Almah znači mlada žena, djevojka. No, evanđelisti Mt i Lk taj su tekst protumačili kao proroštvo da će baš djevica začeti i roditi. Prorok govori o znaku; on govori u sadašnjem vremenu jer u hebrejskom nema razlike između prezenta i futura, što se tumači ne samo da će se dolazak Emanuela zbiti po tome što će djevica začeti, nego i što će djevica roditi.

 

Marija je djevica i u porodu (Virgo in partu) - Epifanije prvi upotrebljava formulu vazda djevica, zatim Ambrozije, a posebno Augustin jasno uče da je i rođenje bilo čudesno. Ćiril Jeruzalemski upotrebljava sliku nerotkinje Sare, govori i o vezi Adama i Eve i njihova nastanka: Dakle, Eva se mogla roditi iz rebra muževljeva bez matere, a sin se nije mogao roditi iz utrobe djevice bez utjecaja muža? ... Adama je Bog mogao iz blata zemaljskog sagraditi, a djevica da ne može roditi sina? Augustin kaže: Djevica je rodila, jer je Djevica začela ... Ista snaga izvela je udove Djeteta kroz nepovrijeđenu djevičansku utrobu majke, snaga koja je kasnije kroz zatvorena vrata uvela udove pomlađenoga, uskrsnulog tijela. Sv. Toma kaže kako je Isus imao pravo tijelo jer se rodio od žene, a bio je pravi Bog jer se rodio od djevice.

 

Marija je ostala djevica i nakon poroda (Virgo post partum) - Mt 1,18 (Marija, zaručena s Josipom, prije nego se oni sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetome) i Mt 1,25 (I ne upozna je dok ne rodi sina). Vremenski prijedlozi prije nego i dok ne moraju značiti da je poslije uslijedilo ono što prije, do tada nije bilo. Ovo možemo usporediti s Ps 109,1 sjedi mi zdesne dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim; što ne znači da Sin Božji neće sjesti s desne Bogu Ocu poslije kad neprijatelji budu položeni. Nadalje kaže se da je Isus prvorođenac, no to ne znači da je Marija imala još djece, jer prvorođeni je koji se rodio, pa nije važno je li se poslije rodilo još djece ili nije. Poteškoća dolazi i s nazivima Isusova braća i sestre. Neki su u starini učili da je Josip kao udovac oženio Mariju, pa bi to .bila djeca iz njegova prvog braka. Biblijske su znanosti dokazale da braća zapravo znači rođaci, dakle braća u širem smislu, bratići i sestrične.

 

Drugi vatikanski sabor izrekao je tvrdnju da Isus rođenjem od Marije njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio nego posvetio (LG 57). Bit je djevičanstva prije svega u vjernosti. Nikako se ne smije iznositi sadržaj ove istine vjere da bi se stekao dojam kako je brak u kojem se muž i žena ljube dušom i tijelom i u kojem rađaju djecu nešto manje vrijedno negoli djevičanstvo. Rahner govori: Nema, dakle, nikakva smisla Bogu posvećeno djevičanstvo u sebi i općenito shvaćati kao neki već po sebi razumljiv ideal, te onda slaviti Mariju Djevicu kao idealan primjer tog djevičanstva. Ne može se lako izbjeći opasnost da se umanji smisao i značenje braka i bračne ljubavi. Nije bračni život ništa manje svet nego djevičanstvo. To se ne smije brkati! Na temelju Marijina djevičanstva ne smije se zaključivati kako je bračni život manje vrijedan.

 

Ne smije se propovijedati ni to da bi Duh Sveti zamijenio muža kod Marije - u spolnom činu. Za Mariju je tako uveden i naziv Zaručnica Duha Svetoga. Ratzinger dobro distingvira kako dogma o Marijinu djevičanstvu nema ništa zajedničko s tzv. teogamijom, tj. mitovima prema kojima bi bogovi začimali sa ženama neke polubogove ili poluljude.

 

Marijino djevičanstvo pojavljuje se uvijek u vezi s njezinim bogomaterinstvom. Marija je dušom i tijelom djevica jer je potpuno uključena u ovu zadaću, da bude majkom Gospodinovom. Djevica znači vjernost. Marija je posve vjerna Bogu i zadaći koju je on od nje tražio. Marija Djevica jest otajstvo vjere. Sv. je Toma rekao Ne vjerujemo mi da je Isus Bog zato što se djevičanski začeo, nego se djevičanski začeo jer vjerujemo da je Bog!

 

3. MARIJA BEZGRJEŠNA (IMMACULATA)

8. XII. 1854. Papa Pio IX. bulom Ineffabilis Deus proglasio je da je Marija bez istočnoga grijeha začeta. Uveden je i blagdan na isti dan, 8. XII. devet mjeseci prije Marijina rođenja. Prvi je ovaj blagdan potvrdio papa Siksto IV. 1476.

 

U razmišljanjima o Mariji Bezgrješnoj postoje dva suprotstavljena tabora: franjevci, koji su branili bezgrješno začeće BDM, i dominikanci koji su ga osporavali. Sv. Toma kaže ...Jedino Sin Djevice bijaše čist od istočnoga grijeha od kojega, istina, Bl. Djevica bijaše očišćena milošću posvetnom u utrobi majčinoj ... Krist ju je nadmašio u tome što je bez istočnoga grijeha začet i rođen. Bl. Djevica se u istočnom grijehu začela, ali nije se rodila. Problem je kako je Marija - ako je bez istočnoga grijeha začeta - otkupljena? Duns Scott je dao rješenje: Božje predznanje! Bog je znao da će Marija roditi Sina Božjega i izuzeo je od grijeha otkupljenjem koje će Isus tek učiniti. Tako je Marija praeredempta tj. unaprijed otkupljena, Marija je unaprijed očuvana. Sv. Bernard kaže kako bezgrešno začeta nije, ali je od začeća, u utrobi svoje majke - posvećena. Papa Pio IX. koji je proglasio dogmu bio je franjevac trećoredac. On je poslao svim biskupima svijeta pismo  da mu odgovore, vjeruju li njihovi vjernici to da je Marija bez istočnoga grijeha začeta. Od 620 biskupa samo je 4 odgovorilo niječno, i od njih su se trojica poslije izjasnila u prilog vjere u Bezgrješno začeće. U to se vrijeme, 1858. Ukazala Gospa sv. Bernardici Soubirou, i sama je Marija rekla Ja sam bezgrješno začeće. Marija je već otprije u preobilju obdarena milošću, od Boga ljubljena, te se to stanje može protegnuti i na sam njezin početak. Postoji razlikovanje aktivnog začeća (začeće Isusa) i pasivnog začeća (začeće Marije od njezinih roditelja).

 

U tekstu Post 3,15 Bog stavlja neprijateljstvo između potomaka žene i đavla. Tumačilo se da je naviještena žena Marija. Dakle, s jedne strane Krist i Marija, a s druge strane đavao. Da je Marija bila i malo grijehom okaljana, ne bi mogla biti s druge strane. Stari su već u Mariji gledali novu Evu. Na početku u knjizi Postanka vidimo navještaj pobjede da bi se ista pobjeda na kraju i ostvarila, u knjizi Otkrivenja.

 

Vjera o Mariji Bezgrješnoj uključuje dvoje: bezgrješno začeće BDM i njezinu osobnu bezgrješnost. Irenej u govoru o novoj Evi polazi od naviještanja i ističe Marijinu poslušnost. Grgur Nazijanski smatra da je Marija očišćena od Adamova grijeha prije navještenja, i u tome ga slijede mnogi istočni oci. Ivan Damašćanski odbacuje misao o Marijinu očišćenju u času navještenja, jer Marija je posve neokaljana mladica, i rodila se kao posve sveta djevojčica. Istočni su oci više zauzeti svetošću nego bezgrješnošću Marijinom. Zapadni su oci baš razvili pojam bezgrješnosti jer su se više bavili problematikom istočnoga grijeha. Augustin kaže da Marijina čistoća nije po zasluzi nego po milosti. Anselmo Canterburyjski uči da je Marija čistoća neusporediva s drugima, te da je na nju unaprijed primijenjena milost Kristova otkupljenja. Duns Scott (doctor Immaculatae) govori o Mariji kao unaprijed očuvanoj od iskonskoga grijeha.

 

Dominikanci ne dopuštaju izraz bezgrješno začeće, već samo začeće Bezgrješne. Origen misli da je Marija morala imati barem neki mali grijeh, da bi je Krist mogao otkupiti. Od Origena to mišljenje preuzima i Ćiril Aleksandrijski. Na Zapadu Pelagije uči da je Marija samo jedna od bezgrješnika među svecima, koji su to postali ne po milosti nego po osobnoj zasluzi. Za Pelagija je Marija etički bezgrješna, a ne očuvana bez grijeha po milosti Kristovoj. Protiv toga ustaje Augustin ističući Marijinu milosnu bezgrješnost. Sv. Toma uči da BDM nije učinila nikakva osobnog grijeha, ni smrtnoga ni lakoga, da se tako u njoj ispuni što veli Pj 4,7. Prvi lateranski sabor donosi izraz bezgrješna Marija, izgleda i za bezgrješno začeće i za osobnu Marijinu bezgrješnost. Tridentski sabor osuđuje one koji bi učili da čovjek kroz cijeli život može izbjegavati grijeh, pa i laki, osim po posebnoj Božjoj povlastici, kao što Crkva drži o Blaženoj Djevici.  Drugi vatikanski sabor naziva Mariju sva sveta i od svake ljage grijeha izuzeta. Istočna Crkva oduvijek je vjerovala da je Marija bezgrješna, jer to proizlazi već iz naslova Theotokos. Krajem 14. i početkom 15. st. prvi koji je Bezgrješno začeće doveo u pitanje bio je Nicefor Kalist Xantopulos. On uči da je BDM očišćena od istočnoga grijeha u času kada je ona začela Isusa, tj. u događaju Utjelovljenja. Danas istočni teolozi općenito uče da je Marija bila bez osobnih grijeha, ali ne i bez istočnoga grijeha od kojeg je očišćena na čas navještenja. Kao razlog svom uvjerenju uglavnom navode da ne mogu pojmiti da bi netko mogao biti otkupljen ako nije pod grijehom. Oni ne prihvaćaju, što katolici drže, da postoje istine vjere koje mogu biti sadržane u nekoj drugoj objavljenoj istini, koje su zbog toga duže vrijeme nepoznate.

 

Reformatori o Bezgrješnoj - oni prvenstveno polaze od Biblije. Zamjeraju da dogma praktično poriče univerzalnost otkupljenja te da se tu radi o tipično katoličkom učenju kojim Rimska Crkva sebe veliča. M. Luther govorio je o bezgrješnom začeću Kristovu, a ne Marijinu. Kasniji Luther više se okreće mišljenju da je Marija bila očišćena od grijeha po Duhu Svetom u času začeća Isusa. Calvin je još radikalniji govoreći samo o Kristovu bezgrješnom začeću. Zwingli slijedi kasnijeg Luthera. Za reformatore postoji shvaćanje o milosnoj pripravi i posvećenju Marije za njeno bogomaterinstvo. Učenje o Mariji punoj milosti ne smije dovesti u pitanje vjeru u jedinstveno Kristovo djelo spasenja i njegovu bezgrješnost. Pitanje o biblijskoj utemeljenosti mariologije dovodi reformatore do nove svijesti nasuprot predajom danih shvaćanja.

 

Bezgrješno začeće znači da je Marija od početka posjedovala milost. Marija se razlikuje od nas jedino po tome što je darove od početka posjedovala i što ih je posjedovala u neusporedivoj mjeri.

 

Marija je otkupljena. Rahner na pitanje, može li ona biti bez grijeha, odgovara protupitanjem: je li netko manje otkupljen ako nije griješio? Milost koja se sastoji u praštanju grijeha ne sastoji se u tome što je čovjek bio pao u grijeh (to je njegova stvar, njegova krivica), nego u tome što se čovjeku daruje milost opravdanja. Crkva slaveći Marijinu bezgrješnost zna da joj time ne pripisuje neku povlasticu, koju bi ona sama bila postigla svojom snagom, nego da tako slavi samoga Boga i njegovo milosrđe.

 

4. NA NEBO UZNESENA (ASSUMPTA)

Već od 7. st. slavila se u Crkvi liturgija Marijina uznesenja na nebo. 1. 11. 1950. papa Pio XII bulom Munificentissimus Deus svečano je definirao: Bezgrješna Bogorodica vazda Djevica Marija nakon završetka svoga zemaljskog života dušom i tijelom uzeta je u nebesku slavu. Prije no što je definirao ovu formulu papa je pitao sve biskupe svijeta za mišljenje, njihov je odgovor bio kako smatraju da je Marijino uznesenje sadržano u objavi i smatramo korisnim da se ta istina definira.

 

Nigdje u Pismu ne nalazimo svjedočanstva o ovome. Znamo samo da je prema predaji živjela u Efezu do svoje smrti. Dakako, Marija nije umrla tako što bi njezina smrt bila kazna za grijehe, budući da je ona od začeća bezgrješna. Time što je Marija umrla potvrđeno je da je trebala otkupitelja, da je imala smrtno ljudsko tijelo, te da je Isus koji se od nje rodio bio pravi čovjek. U definiciji se veli da je Marija uzeta, što jasno kaže da je to Božje djelo, da je naime pridružena nebeskoj slavi po zaslugama svoga Sina koji je i nju otkupio, unaprijed je očuvao od svakoga grijeha, ali ju je i oslobodio od posljedica grijeha tj. smrti. Neki su govorili da je već treći dan poslije smrti Marija uznesena na nebo. To bi se moglo zaključiti i kod sv. Augustina, on kaže trulež i crv nakaza su čovjekova stanja, od čega je izuzeta narav Marijina... Sv. Ćiril Aleksandrijski tumači riječi iz Otk 12 i kaže da je veliko znamenje koje se ukazalo na nebu Marijino tijelo. Sv. Bernard kaže da je tijelo Marijino ostalo u zemlji, činilo bi se da je Krist zanemario ili da se malo brinuo za čast svoje matere... Sv. Toma jednostavno kaže vjerujemo da je Marija poslije smrti uskrisena i u nebo odnesena.

 

Na Svetkovinu Marijina uznesenja Crkva je slavila upravo uznesenje tijela Marijina. I grčka je Crkva na saboru 1672. u Jeruzalemu ispovjedila vjeru u Marijino uznesenje. Biblijsko mjesto na koje se posebno rado poziva predaja o Marijinu uznesenju jest Otk 12.

 

Glavna teološka poruka ove vjerske istine - ova istina ispovijeda da je vječna slava već sada mogućnost naše povijesti, našeg čovječanstva i našeg tijela. Slaveći Mariju na nebo tijelom i dušom uzetu mi priznajemo veličinu svakog čovjeka koja se ima ostvariti po Božjem milosrđu. Marijino uznesenje dakle poručuje: tijelo se spašava. Tijelo je već spašeno. Tako u Mariji Crkva gleda svoj vlastiti uzor i svoju vlastitu budućnost.

 

MARIOLOGIJA DRUGOG VATIKANSKOG SABORA

II vatikanski sabor o Mariji najopširnije progovara unutar dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium - VIII. poglavlje (br. 52-69). Za sabor je mariologija dio ekleziologije. Postojalo je nekoliko nacrta za govor o mariji na Saboru da bi na kraju kardinal König zastupao mišljenje da sabor treba o Mariji progovoriti u dokumentu o Crkvi. Taj je prijedlog prošao s veoma tijesnom većinom, od 40 glasova (1114 je bilo za, a 1074 protiv - i 5 nevaljalih). Papa Pavao VI. je rekao Spoznaja pravog katoličkog nauka o Mariji tvorit će uvijek jedan od ključeva za točno shvaćanje misterija Krista i Crkve. Marija je preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi.

 

Koncilski teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić ističe četiri općenite smjernice saborske mariologije: sabor mariologiju smješta u povijest spasenja, vidljivo je isticanje asumpcionističke mariologije, Marija je tip Crkve, sve ono što Crkva želi i prema čemu ide. Saborska mariologija ide na promatranje same stvarnosti a ne njezinih titula, ona želi odgovoriti na pitanje: koje je mjesto i uloga Marije u otajstvu Krista i Crkve. Posljednja smjernica jest saborska opomena kako teologiji tako i propovijedanju o Mariji (sabor opominje bogoslove i propovjednike božanske riječi da se u promatranju posebnog dostojanstva Bogorodice brižljivo čuvaju od svakog krivog pretjerivanja; općenito vjernike potiče na sinovsku ljubav prema svojoj Majci i na nasljedovanje njezinih kreposti). Naslov VIII. poglavlja LG spominje najstarije i najčasnije naslove za Mariju: Blažena Djevica i Bogorodica. Taj naslov ističe da je mjesto i uloga Marije u otajstvu Krista i Crkve. Ističu se i ekleziološki i kristološki vid. Možemo vidjeti da je saborska mariologija kristocentrična. Sabor je stvarnost Marijine uloge u povijesti spasenja odčitao iz Pisma, počevši od najava u Starome zavjetu (Post 3; Iz 7) i osobito u objavi Novoga zavjeta (posebno iz Lk, Iv i Dj). Marija je na poseban način sudjelovala u Spasiteljevu djelu.

 

Nakon 1958. Došlo je do podjele na kristotipiste (koji su u Mariji gledali tip Krista) i ekleziotipiste (u Mariji gledaju tip Crkve). II.vatikanski sabor prevladao je tu podjelu. Mariologija II. vatikanskog sabora bitno je ekleziološka i kristocentrična. Marija je prva i najsavršenija učenica Kristova. Papa Pavao VI. u apostolskoj je pobudnici Marialis cultus iz 1974. istaknuo eminentno marijansko vrijeme u liturgiji Crkve - došašće. Papa tumači i vrijednost molitve krunice, i ta je molitva kristocentrična; ona se ne smije suprotstavljati liturgiji a niti s njom poistovjećivati.

 

Važnost mariologije - marijanska je pobožnost ponajviše katolička. Među svim kršćanima katolici osobito štuju Mariju. Jedine dvije dogme koje su pape donijeli pozivajući se na svoju vrhovnu vlast naučavanja ex chatedra jesu upravo dogme o BDM: 1854. o Bezgrješnom začeću (Pio XI.) i 1950. o uznesenju BDM (Pio XII.).

 

Marijini sporni naslovi

MARIJA POSREDNICA I SUOTKUPITELJICA

 

Naslov Posrednica (Mediatrix) povezan je s govorom o Marijinoj ulozi u djelu otkupljenja. Marija je i suotkupiteljica (Corredemptrix). Njezin se čin suradnje u otkupljenju sastoji u njezinim mukama, što ih je ćutjela u Kristovoj boli i muci, smatra Bakšić. Marijina supatnja imala je karakter zasluge, tako da je Marija nama zaslužila na način prikladnosti sve što nam je Krist zaslužio na način dostojnosti. Prema Benediktu XV. Marija se za spasenje ljudi odrekla majčinskih prava na Sina i da zadovolji pravdi Božjoj, koliko se nje ticalo, žrtvovala je Sina tako da se s pravom može reći da je ona s Kristom otkupila rod ljudski. Bakšić o Posrednici kaže da je Marija posrednica ne tek u stjecanju milosti, nego i u dijeljenju za sve milosti, za sve ulivene kreposti, za darove Duha Svetoga, za naravna dobra i za čudesa koja se dobivaju na zagovor bilo kojeg sveca. Bakšić je maksimalist i pretjeruje u pridavanju tako velike uloge Mariji.

 

Postojalo je više teoloških tumačenja o tome koji je bio način na koji je Marija sudjelovala u našem otkupljenju; za njemačke teologe to je na način predstavljanja ljudskog roda pod križem, za francuske teologe to je na način da je svojom supatnjom pridonosila Kristovoj žrtvi, dok španjolski teolozi govore kako je Marija skupa s Kristom svojom supatnjom otkupila svijet. Sabor ovo pitanje ostavlja otvorenim.

 

LG 62 govori kako Marija mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja darove vječnoga spasenja. Zato Mariju u Crkvi nazivamo odvjetnicom, pomoćnicom, pomagačicom i posrednicom. I sam Rahner govori kako ispovijedamo povezanost i zajedništvo kako sa svim svetima tako i s Marijom. Kad govorimo o posredništvu i za Krista i za Mariju, tada znamo da rabimo istu riječ, ali da ona ne znači isto. Svi smo mi međusobno povezani i na neki način posrednici spasenja jedni drugima. Naziv Posrednica koji spominje i LG možemo u jednom smislu pridavati Mariji. Međutim, nije dopustivo zvati je Suotkupiteljicom, taj naslov nije u LG ni spomenut.

 

MARIJA - TIP I UZOR CRKVE

 

II. vatikanski sabor i apostolska pobudnica pape Pavla VI. Marialis cultus govore kako je Marija tip i uzor Crkve. Marija je unutar Crkve, ona je prva i najsavršenija učenica Kristova, kaže Pavao VI. U LG nalazimo govor da je Bogorodica tip Crkve, Crkva i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na novi život djecu začetu po Duhu Svetom i od Boga rođenu. Crkva je u Blaženoj Djevici Mariji već došla do savršenosti. Papa Pavao VI. posebno ističe da Marija može biti uzor suvremenim ženama koje se danas bore za pravo da ih se čuje. Teolog Schneider donosi formule o vezi Marije i Crkve: Marija prethodi Crkvi - Marija unaprijed proživljava ono što će iz nje proživjeti čitava Crkva. U Utjelovljenju, u djelu Otkupljenja, u času Proslave Marija utire put Crkvi. Crkva je u Mariji - u osobi Marije Crkva je prisutna kad Krist ulazi u život, kad umire, kad bude proslavljen. Marija je u Crkvi - vrijedi od Duhova. Dolaskom Duha Svetoga Crkva kao vidljiva društvena zajednica ulazi u život. Marija predstavlja Crkvu ne u vidljivosti njezine službe nego u nevidljivoj punini njezine milosti. Marija je Crkva - Marija i Crkva su identične a identičnim ih čini zajedništvo s Kristom. Marija nadilazi Crkvu po svome bogomajčinstvu, po savršenoj svetosti, tako da Crkva grešnika u Mariji postaje neokaljana Zaručnica. Crkva nadilazi Mariju po svojoj apostolskoj misiji i hijerarhijskoj strukturi.

 

Majka Crkve. II. vatikanski sabor nije upotrijebio taj naslov za Mariju, nego je samo spomenuo da je Marija Majka Božja i Majka ljudi (LG 69). Pavao VI. je proglasio Mariju Majkom Crkve na dan proglašenja dogmatske konstitucije o Crkvi LG 21. XI. 1964. Papa Ivan Pavao II. uveo je blagdan Marije Majke Crkve (na Duhovski ponedjeljak).

 

Laurentin osobito ističe veliku ekumensku poteškoću u vezi s tim naslovom. Protestanti se sablažnjuju kad se već kod utjelovljenja govori o udovima otajstvenog tijela. On predlaže da se Mariju shvati duhovnom majkom na temelju prioriteta njezine vjere. Svatko tko vjeruje začinje u srcu Riječ Božju. U tom bi smislu ona bila duhovna majka - što nas njezina vjera potiče na nasljedovanje, pa se naša vjera događa u ovisnosti o njezinoj. Doista, protestanti sve gledaju kroz vjeru, pa Marijina vjera može biti uzor našoj vjeri. No, mogli bismo reći da je Marija rađajući Glavu rađala potencijalne udove otajstvenog tijela. Brajčić tu ističe da govoreći o Marijinu materinstvu nad Crkvom valja govoriti o adoptivnom, a nikako ne biološkom materinstvu. Marija je naša otajstvena majka. Kao što je Crkva naša majka, a ujedno smo mi i Crkva, tako bi i Mariju trebali shvaćati i kao majku Crkve i kao člana Crkve. Izraz majka Crkve upotrebljava se u figurativnom smislu; Mariju bi trebalo gledati kao majku Crkve kao obitelji. Sve su to upitni izvodi Bajčića. Valjalo bi ostati pri Laurentinovu tumačenju: Marija je majka Crkvi samo u jednom duhovnom smislu.

 

POBOŽNOST PREMA MARIJI

Papa Pavao VI. govori kako pučka pobožnost ima svojih ograničenosti; često je sklona praznovjerju, može čak voditi nastajanju sekti i ugroziti pravu crkvenu zajednicu. No, ako se u evangelizaciji ispravno usmjeruje naročitom pedagogijom, pučka je religioznost veoma bogata vrijednostima. Katolička pučka pobožnost osobit izraz ima u štovanju Marije. Posebna mjesta takva pučkog izraza vjere jesu svetišta. Pučku pobožnost prema Mariji potrebno je pročistiti od pretjerane povezanosti samo uz narodne običaje. Schillebeeckx zagovara da je nužno evangelizirati pučku marijansku pobožnost, treba ju ispuniti Riječju Božjom, utkati ju u plan spasenja, istaknuti Krista kao središte spasenjskog plana, predstaviti evanđeoski put Marije, te podsjećati na proročki i evanđeoski nauk o naravi pravoga kulta. LG 66 napominje da se propovjednici božanske riječi čuvaju od svakog krivog pretjerivanja i prevelike umne skučenosti. Pavao VI. u Marialis cultus potiče ispravnu pobožnost; prema Šagi-Buniću papa traži reviziju sadašnjih konkretnih oblika pobožnosti. Pozivajući se na sabor papa ističe zastranjenja u štovanju Marije: površnu lakovjernost (lakoumno povjerenje u čisto izvanjske pobožne čine) i jalov sentimentalizam. Marijansko štovanje mora biti biblijsko, liturgijsko, ekumensko i antropološko. Ono mora biti kristocentrično i imati eklezijalnu dimenziju, biti trinitarno usmjereno, produbljivati značenje Duha Svetoga u svezi s Marijom.

 

Papa Pavao VI. posebno je govorio i o dvije pobožnosti: Anđeo Gospodnji i krunica. Papa posebno preporučuje molitvu Anđeo Gospodnji jer ne treba reviziju s obzirom na to da se oslanja na evanđelje. Također preporučuje i krunicu koja se ne bi trebala miješati s liturgijom; prikladna je da se moli u obiteljima a usavršiti se može uklapanjem čitanja iz Svetog pisma. Papa ističe kako je eminentno marijansko vrijeme u liturgiji Crkve - došašće, jer je tu razvidnija kristocentričnost Marijine uloge u odnosu na svibanj i listopad. Prema istom Papi Marija je model Crkve u obavljanju bogoslužja. Posebno ističe njezine uloge Djevice koja sluša - naslov je koji upozorava na Marijinu vjeru, čime je ona primjer Crkvi; Marija je stalno napredovala na putu vjere, što je važno za spomenuti jer su neki mislili da je Marija odmah na početku sve znala. Marija vjerno sluša, istražuje znakove vremena, tumači i živi događaje povijesti. Djevica koja moli - Marija je na taj način model Crkve, ona je paradigma koju treba nasljedovati. Marija moli u Elizabetinoj kući (Veliča); u Kani Galilejskoj obraća se Sinu zagovornom prošnjom; s apostolima moli i iščekuje dolazak Duha Svetoga. Tako se pred Crkvu stavlja troje: molitva kao proslavljivanje Boga, prosna molitva i zajednička molitva. Djevica koja rađa - naslov je koji iznosi otajstvenu narav Crkve; to se ne vidi, to se vjeruje. II. vatikanski sabor kaže da je Crkva djevica koja postaje majkom, jer po propovijedanju i krštenju rađa na novi i besmrtni život sinove, začete od Duha Svetoga i rođene od Boga. Djevica koja prinosi - papa utemeljuje na Lukinu izvješću o Isusovu prikazanju u Hramu. U toj zgodi Crkva je vidjela proklamaciju univerzalnosti spasenja, te proroštvom trpljenja i muke Kristove, u kojoj će i Marija sudjelovati. Marija je pod križem Djevica koja prinosi. Marija je učiteljica pobožnosti - magistra pietatis. Marijin nas Fiat uči da svoj vlastiti život učinimo prinosom Bogu.

 

OBVEZATNOST ŠTOVANJA MARIJE

 

Tridentski je sabor naredio 1563. biskupima i svim propovjednicima da vjernike uče da je dobro i korisno ponizno zazivati svece (a među njima svakako i Mariju) i utjecati se njihovim molitvama; kao i s dužnim poštovanjem častiti slike Krista, Bogorodice Djevice i drugih svetaca... Papa Aleksandar VIII osudio je 1690. tvrdnju janzenista da je isprazna hvala što se iskazuje Mariji. Za nas je mjerodavno učenje II. vatikanskog sabora o štovanju Marije: ...opominje sve sinove Crkve da plemenito promiču štovanje prema Blaženoj Djevici, osobito liturgijsko; ali isto tako neka se klone krivih oblika pobožnosti koji su se nažalost počeli javljati.

 

NOVIJI CRKVENI DOKUMENTI O BDM

Nakon II. vatikanskog sabora najznačajniji su marijanski dokumenti Učiteljstva: Marialis cultus (1974.), Redemptoris mater (1987.), Mulieris dignitatem (1988.) i Rosarium Virginis Mariae (2002.).

 

ENCIKLIKA PAPE IVANA PAVLA II. REDEMPTORIS MATER

 

Encikliku (okružno pismo) - Redemptoris mater - Otkupiteljeva majka izdao je Ivan Pavao II. 1987., proglašujući tu godinu marijanskom godinom. Enciklika očituje papinu pastirsku zabrinutost i želi čitavu Crkvu učiniti osjetljivom za novo vrijeme, novo tisućljeće. Mariju doživljava kao svu odanu Bogu i predanu ljudima. Enciklika ima naslov drevne marijanske antifone koja se pjevala u adventsko vrijeme Alma Redemptoris Mater - Blaga Majko Otkupitelja. U molitvi se vapije: Pomozi svijetu koji samo što nije pao , a želi ustati! Papa ima na pameti prijetnje sveopće propasti na razmeđi tisućljeća. Marija je materinski prisutna, ona je kadra svojim zagovorom kod Boga izazvati novi veliki preokret „između pasti i ustati, odnosno uzdignuti se". Posebni naboj enciklike jest advent u smislu iščekivanja novog tisućljeća. Papa u prvi plan stavlja Marijinu vjeru, pa stoga i vjeru Crkve i svakog vjernika. Marijina je vjera pralik vjere Crkve. Marijin izvanredni put vjere stalna je usporednica za Crkvu. Enciklika je duboko ukorijenjena u nauku II. vatikanskog sabora (papa u enciklici 33 puta navodi koncilske tekstove). Papa govori o „marijanskoj dimenziji života Kristovih učenika", odnosno o „marijanskoj duhovnosti". Istaknutiji vidovi marijanske duhovnosti jesu duboki osjećaj za Boga koji karakterizira Mariju, a izvire iz njezina „Veliča". Marija je nadalje uzor posvemašnjeg posvećenja Kristu i njegovu djelu. Marija je bila pažljiva na potrebe drugih, što je vidljivo iz događaja u Kani Galilejskoj, papa veli da time Isus „želi skrenuti pozornost s materinstva shvaćena samo kao neka krvna veza da bi ga usmjerio prema onim otajstvenim vezama duha koje nastaju slušanjem i čuvanjem Riječi Božje".

 

Papa Ivan Pavao II. izdao je još jedno apostolsko pismo 1988. godine - Mulieris dignitatem - O dostojanstvu i pozivu žene prigodom Marijanske godine. Papa povezuje Pavlovo imenovanje Marije „ženom" (Gal 4,4) s riječima Protoevanđelja (Post 3,15): tamo je na početku najavljena žena, a ovdje se u punini vremena ta žena pojavila u središtu spasenjskog događaja. Ona ima jedan odnos s Bogom koji pripada samo „ženi": povezanost majke i sina. „Tako je ime 'Theotokos' - Bogorodica - Majka Božja - jednostavno ime sjedinjenja s Bogom Djevice Marije."  Tumačeći naziv „puna milosti" Papa veli da on „označava puninu savršenstva svega onoga 'što je vlastito ženi', onoga što je 'tipično žensko'". To Papa drži vrhuncem i prauzorom osobnog dostojanstva žene. U Starom se zavjetu Bog radi sklapanja saveza uvijek obraćao muškarcima, dok se na početku Novoga zavjeta obraća jednoj ženi, Mariji: „Očit je to znak da u 'Kristu Isusu' nema više ni muško ni žensko". Papa govori o Mariji kad razmišlja o dvije dimenzije poziva žene: majčinstvu i djevičanstvu. Svako je materinstvo žene, a koje je postiglo vrhunac u materinstvu Majke Božje, „uvijek u odnosu prema Savezu koji je Bog sklopio s ljudskim rodom po materinstvu Majke Božje". I djevičanstvo potvrđuje svoje dostojanstvo po uzoru Djevice iz Nazareta. Marija Crkvi daje primjer i djevice i majke.

 

16. listopada 2002. godine papa Ivan Pavao II. izdao je apostolsko pismo Rosarium Virginis Mariae - Krunica Djevice Marije, na početku 25. godine svoga pontifikata koju je proglasio Godinom krunice. Novost je ovoga dokumenta što je Papa uz postojeća tri otajstva - radosna, žalosna i slavna - uveo i nova Otajstva svjetla. Papa veli da krunica u sebi sadrži dubinu nutarnje evanđeoske poruke, s njom kršćanski puk ide u školu Marijinu. U krunici kršćani promatraju (kontempliraju) Kristovo božansko lice. Marija je model kontemplacije, budući da je ona svojim očima neprestano motrila svoga Sina, ona je dublje pronicala očima vjere njegovo božanstvo. Ističe se kako je krunica „sažetak „Evanđelja. Papa želi da se u novim „Otajstvima svjetla" razmatra i Kristovo javno djelovanje, od krštenja u Jordanu do Velikog četvrtka, (a ne samo rođenje, muka i uskrsnuće). Papa na kraju ohrabruje na molitvu krunice ne samo pojedince, nego i Crkvu kao zajednicu. On želi da se moli u obitelji, te s mladima i za mlade.

 

NEKE AKTUALNE MARIOLOŠKE TEME I PROBLEMI

Međunarodna papinska marijanska akademija izdala je 2000. godine djelo pod naslovom Majka Gospodinova - spomen, prisutnost i nada. Neka aktualna pitanja o liku i poslanju bl. Djevice Marije. Opisujući povijesno-kulturnu situaciju na početku trećeg tisućljeća Pismo najprije iznosi „Razloge za uzbunu", a potom i „Znakove nade". Razlozi za pobunu su sjeta, razočaranje i uništenje; neljudske diktature i goleme tragedije prouzrokovane u Drugom svjetskom ratu; sv veća razlika bogatih i siromašnih zemalja; vanjski dug koji je posebno težak za zemlje trećeg svijeta; uništavanje prirode; širi se kultura smrti, uništava se život od začeća do smrti, rastu terorizam i nasilje, ugroženo je dostojanstvo žene, širi se pošast droge, posebno je tužno kako se postupa s djecom koja postaj vojnici, žive na ulici ili moraju raditi u nehumanim uvjetima... Znakovi nade su Krist koji u sebi sve pomiruje i Djevica na nebo uznesena. Današnje komponente za novu epohu su relacijalnost, solidarnost, sinergija i komplementarnost. Marijina je relacijalnost u odnosu prema Presvetom Trojstvu, Crkvi, čovječanstvu i kozmosu. Ona je potpuno relacijalno stvorenje, jer njezino je čitavo biće u odnosima. Nakon Drugog vatikanskog sabora produbljivale su se teme odnosa Marije prema Duhu Svetomu; Marijin odnos prema teologiji oslobođenja; preispitivala se pučka marijanska pobožnost; Tota pulchra u sklopu estetske teologije; „učenica K    ristova"; specifične vrijednosti „žene iz Nazareta" u feminističkoj perspektivi; BDM u perspektivi ekumenskog dijaloga; odnos BDM prema židovstvu, islamu i drugim religijama. Krajem 20. st. došlo je do pojave tzv. regionalizacije teologije.

 

Švicarski teolog Hans Urs von Balthasar o Mariji govori unutar svoje estetske teologije. Autor svu Objavu promatra pod vidom „ljepote/pulchrum". Autor govori o arhetipskom iskustvu Marije, što smatra temeljnom pretpostavkom vjere. Naime za čin vjere potrebna je u početku neposredna i osjetna spoznaja, o čemu govori apostol Ivan (1 Iv 1,1-3). Mariju nadalje naziva sjajem Crkve. Da bi opisao odnos Marije i Crkve, služi se izrazima osobno središte Crkve, Crkva dolazi od Marije, te posebno Mariju voli zvati tipom Crkve.

 

„Speculum Trinitatis / Zrcalo Trojstva"

U odnosu na Oca Marija je njegova preljubljena kći. Marija je ikona Očeve milosrdnosti i nježnosti, njegove pravednosti i svetosti, njegove bezgranične savršenosti. Marija je vjerna službenica Saveza, zaručnica koju Bog, koji se često u Bibliji predstavlja kao zaručnik svoga naroda, voli neprolaznom ljubavlju.

 

U odnosu na Utjelovljenu Riječ, Marija mu je prava majka. Između njih postoji nerazrješivi vez sina i majke, po kojem, dok ona priznaje u sinu svog Boga i gospodina, on je časti i ljubi kao majku. Ona je velikodušna suputnica, vjerna učenica koja sluša njegovu riječ, izvanredni svjedok njegova života.

 

U odnosu na Duha Svetoga Marija je prvo stvorenje koje je potpuno oblikovao Duh Posvetitelj, prva je koja je nositeljica Duha. Nju se s pravom smatra ikonom Duha. Duh je učinio da iz srca Djevice iziđe njezin spasonosni Fiat i poznata pjesma Magnificat.

 

Nazivi Speculum Trinitatis i Icona Trinitatis žele reći kako se u Marijinu čistom srcu odražavaju  (kao u zrcalu) odnosi ljubavi i zajedništva koji postoje među osobama Trojstva. Gibellini govori o feminističkoj teologiji. Upravo trjeznija feministička teologija nastoji ići putem proročke mariologije, koja u Mariji vidi ženu otvorenu Duhu, te koja svoj Fiat i Magnificat tumači kao pjesmu oslobođenja. To je dakle put koji Mariju ne promatra kao simbol ženine podređenosti muškarcu, nego kao proročki lik koji nadahnjuje.

 

Teologija oslobođenja koja je nastala u Latinskoj Americi, Mariju gleda kao uzor borbe za oslobođenje. Marija u ekumenskoj perspektivi - Reformatori su prihvatili starokršćanske marijanske dogme o Mariji Bogorodici i Djevici, dok Bezgrješna i Uznesena na nebo tada nisu ni bile predmetom diskusije. Do spora je došlo kada se Mariju počelo zazivati u molitvama za zagovor. Reformatori su u zazivanju Marije i svetaca vidjeli opasnost za jedino Isusovo posredništvo u spasenju. U razgovoru s Crkvama i crkvenim zajednicama proizašlima iz reformacije važna je tema „Marijina uloga u djelu spasenja", dok je s pravoslavnim istočnim Crkvama to starokršćanski nauk o Mariji i njegovo liturgijsko štovanje. Tendencije novije mariologije - nakon Koncila izbila su pitanja o činjenici i značenju Marijina djevičanstva, pitanje o sadržaju dogme o tjelesnom uznesenju Marije na nebo. Mariologija je teološka disciplina koja ima poslanje služenja: ona želi pridonijeti rješenju nekih problema koji se pojavljuju u Crkvi i u društvu, među muževima i ženama našeg vremena. Zadaća je današnje mariološke refleksije da, u svijesti ekumenske perspektive, biblijski i povijesno-tradicijski govor o Mariji stavi u odnos prema pitanjima i brigama, relevantnima za današnjega čovjeka.

Vlado Košić

Izvori:
Foto: wikipedia.org

 

Objavi na Facebooku