"Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!"

Problem štovanja Marije, majke Božje, danas je često trn u oku protestanata i ostalih reformacijskih sljedbi koje su se dogodile nakon Lutherove revolucionarne reformacije. 
Katolički stav, da...

Svjedočanstvo čitatelja - pomazanje Duhom Svetim u Šurkovcu

Svjedočanstvo čitatelja - pomazanje Duhom Svetim u Šurkovcu

Hvaljen Isus i Marija, želim vam posvjedočiti o tome kako je ISUS prije godinu dana 21.09.2013. promijenio moj život u Šurkovcu. Da ne pričam od početka o sebi i svome problematičnome životu krenut ću od problema koji su me doveli do najvažnije stvari u mome životu - spoznaje Boga. Sve je počelo negdje krajem 11. mjeseca 2012. godine kad sam se samo odjednom srušio na poslu i počeo gubiti svijest, odvezli su me na hitnu, počela mi se oduzimati lijeva strana tijela, mislili su da imam srčani udar, bio sam cijeli dan tamo, pušten kući s papirima da je sve u redu. Kako je krenulo tako se i nastavilo, imao sam konstantne probleme s vrtoglavicom i glavoboljom tako da sam imao osjećaj kao da ću taj tren pasti u nesvijest, bilo je sve gore, nisam mogao spavati po cijele noći, a kad sam i odspavao tih par sati sanjao sam svakakve ružne stvari od koji bi se probudio tjeskoban s osjećajima krivnje ili se nisam mogao pomaknuti kao da me neko zavezao i guši. Ponekad sam imao i tako jake pritiske u prsima koji su znali trajati i po sat vremena. Iz dana u dan bilo je sve gore, počeo sam osjećati kao da se netko igra sa mnom, zadnjih par mjeseci imao sam i panične napadaje koji su dolazili sami od sebe. Prošao sam mnoge preglede srca, glave, dopler vratnih žila, nosio sam više puta holter tlaka, na kraju sam išao i na magnetsku rezonancu glave, svakakve su mi crne misli prolazile kroz glavu. Onaj osjećaj nemoći, kad prođeš sve moguće preglede i doktore i oni kažu da je sve u redu, a tebi je sve gore i gore! Počeo sam se preispitivati, jesam li poludio tj. da li može netko tako u kratkom periodu skrenuti, i tako je ta patnja trajala 9 mj. da bi na kraju ostao bez djevojke s kojom sam bio dugo u vezi (i danas se zapitam kako su neki ljudi mogli te neke stvari trpjeti kod mene). Ostao sam i bez posla jer sam skoro cijelo vrijeme bio na bolovanju. Razmišljao sam, pa zar sam tako loš dečko da me je sve to snašlo, što sam to naopako napravio da sam u takvim problemima, sve mi je bilo nejasno kao u nekom filmu, stvari su se jedna za drugom događale sve lošije.


I tako je jedan dan Bog preko dvojice ljudi progovorio istom kratkom pričom "ima jedan svećenik Jorge Ramos...." u katedrali da ga potražim i popričam, najbolje je to što sam jednim i drugim bio samo na "bok bok". Naime nisam spomenuo da se do tad nisam ispovjedio 12 godina, a radio sam sve i svašta naopako, ali o tome neću sad da se ne oduži. U crkvu poslije krizme sam znao otići samo na Badnjak i to sam bio van crkve i vodio isprazne priče dok ne završi misa pa onda izlazak s društvom. I tako nakon 12 godina, sjedio sam u katedrali i čekao ispovijed, neopisiv strah je bio u meni, kao da mi je nešto govorilo odi van, ali opet nešto kao da mi je govorilo ostani tu i naći ćeš mir. Bio sam izgubljen, jednostavno, nisam znao što se događa. Nakon što je majka obavila ispovijed izašao je svećenik po mene (ja nisam imao snage ustati i ući u ispovjedaonicu) i tada je krenulo, otvorio sam svoje srce sa svojim trenutnim problemima, a tada mi je bilo najgore jer sam izgubio svoju djevojku koja me jedino razumjela. I tako, taj razgovor mi je pomogao dosta, prošlo je tjedan dva, ali ja sam znao da me nešto muči, kao da sam nakon ispovijedi spoznao da sam ja zdrav i sve ovo što se događa da je previše u tako kratkom razdoblju, dobio sam neku volju da krenem čitat razno razna svjedočanstva o tome kako su ljudi imali te nekakve čudne probleme i smetnje, i tu se dogodilo to najvažnije kad sam na jednom videu vidio ljude u crkvi kako plješću sretni i pjevaju i slave Boga, a s njima zajedno i svećenik i pitam se pa gdje je ovo, neka me radost obuzela da sam dobio neku nadu da će sve biti u redu samo da odem tamo, pjesma u pozadini je bila "Ti si u slavljenju, Ti si u srcima koja Tebe ljube žarko..." U dva dana poslušao sam je sigurno 100-tinjak puta i poželio otići tamo i onda opet 100 problema kako otići, tko će ići, itd.


I tako, došao je i taj dan, ja i sestra se zaputili u Šurkovac. U mislima mi je bilo samo - molim te Bože da budem onaj stari Marko, samo da odu svi ovi problemi od mene, nisam se ni znao izraziti kad nikad nisam molio u životu, ali Bog je znao što ja želim i tražim. Ulazim u crkvu, normalno odmah iza zadnje klupe desno stanem uza zid kao da me ne vidi nitko. I tako počinje molitva u Ime Isusovo, ništa mi jasno nije, naravno ponavljao sam za fra Ivom kao i drugi. I tako nakon toga fra Ivo spominje da će moliti molitvu za oslobođenje, iscjeljenje, ozdravljenje. Nakon što je fra Ivo počeo moliti ja sam osjetio nekakav nemir koji je trajao 10-ak sekundi, nisam mogao biti u miru i odjednom ostao sam ko' ukopan, sjećam se da me sestra pitala jel' ti dobro i plakala je a ja sam je samo pogledao i vratio pogled prema naprijed, i onda sam osjetio toplinu u nogama koja je bila sve jača i jača za ne izdržat - sjećaj kao da me neko zapalio, ali vatre nigdje, i onda je polako ta vatra krenula u koljena i lagano prema gore kroz noge u prsa imao sam osjećaj da ću izgorjeti, srce mi je tako lupalo da sam se izgubio, takva vatra, takva sila u meni, cijelo mi je tijelo gorjelo. I onda taj trenutak kao da je nekakva sila prišla prema meni i sve to loše iščupala iz mene u sekundi, ili kao da je netko rukom pokupio sve one patnje, sve boli, sve probleme koje su me mučile u sekundi i izvukao iz mene, onako, izletjeli su silom iz mene. Kakvo samo olakšanje, joooj, pa to se ne može opisati, sjećam se da me takva radost i smijeh prvi put obuzela nakon dugo, dugo vremena tj. kad pogledam unazad ne znam jesam li se ikada tako osjećao, osjećaj kao da ću poletjeti taj tren, sjećam se bilo me sram pa sam gledao u pod jer pojedini su plakali pa sam razmišljao što će reći, što je ovome, on se došao smijati tu. Uglavnom, nisam mogao skinuti osmijeh s lica, nisam znao što se događa. Nakon toga na polaganju ruku sam počivao u Duhu, ma teško je sve opisati što mi se događalo, takav osjećaj mira i ljubavi, nešto posebno. Nikada neću zaboraviti taj dan, toliko me Bog dotakao da sam se propitkivao, a što sad da radim, što se uopće događa sa mnom. Ne znam ni sam kako da vam objasnim, Bog me od tog dana promijenio, dobio sam nevjerojatnu ljubav prema Isusu, par dana poslije otišao sam na Kaptol i kupio Bibliju, kakve li sreće! Krenuo sam čitati raznorazne kršćanske duhovne knjige i članke, redovito nedjeljom na Misu i redovito na ispovijed, takav žar je gorio u meni, od tada je Isus na prvome mjestu u mome životu, svi problemi jednostavno su nestali, odjednom sve ono staro što sam radio nije mi se više sviđalo, nisam mogao biti više onaj stari Marko pokvaren, sebičan, koji je gledao samo sebe, koji ništa nije cijenio, koji je bio zaveden svjetovnim stvarima, bio sam veliki psovač, nisam mnogima mogao oprostiti i mnogo toga još da ne nabrajam, sve je to nestalo, sve se to istopilo Božjim dodirom. Došao sam s namjerom da ozdravim, ali Isus je imao još jedan plan za mene, da ga nasljedujem, da svjedočim za njega, da živim u vjeri. I kako da zaboravim taj BOŽJI DODIR koji me promijenio!? Svaki put kad padnem u napast ili kušnju samo se sjetim tog BOŽJEG DODIRA i sve brige odu u trenu.


Ovo svjedočenje posvećujem svojoj majci koja je taj dan bila sa mnom na ispovijedi i koja je molila godinama za mene, sestri koja je taj dan bila sa mnom u Šurkovcu, trojici prijatelja Mati, Melkioru i Ivici koji su jedini ostali uz mene kad mi je bilo najteže i bili mi podrška i svima koji su molili za mene tj. koji i dalje mole za obraćenje ljudi. Ovo je dokaz velikog Božjeg milosrđa. Hvala i Božjem slugi fra Ivi Paviću i na kraju hvala mome Isusu koji mi je dao da krenem novim životom, koji me ozdravio i vratio na pravi put i sve ovo lijepo posložio. I vama svima želim reći da je Isus živ, da i danas ozdravlja i oslobađa, Isus je naš najbolji prijatelj i uvijek je tu spreman da nam pomogne. I za kraj: ''Ne boj se! Samo vjeruj!'' (Mk 5,36)

 

Marko


Izvori:
Foto: http://pixabay.com

 


Objavi na Facebooku

Vaš komentar:

refresh slike

I ja sam slicno dozivila...imala problema u obitelji godinama, onda naisla na decka kojeg
roditelji bas i nebi zeljeli za svoju kcer.
Ugl slicno je bilo i kod mene samo sto je bila neka toplina, neko peckanje kroz tijelo... kao da je nesto izaslo iz mene, bila sam tako presretna, plakala sam od radosti!!

Bogu Hvala i Slava <3

Marija

Malo si puko dečko.

ivan