Gospodin ljubi jadnike

Gospodin ljubi jadnike

Osjećate se kao jadnik, i gubitnik kome je sve propalo na ovome svijetu? Ne brinite, jer ima jedna radosna vijest, u cijeloj vašoj tuzi, cijeloj vašoj boli. To je ljubav Isusa Krista, Gospodina...

Galileo i Crkva

Galileov slučaj obilježen je dvostrukom zabludom, zabludom u pogledu tumačenja prirodnog zakona u svijetu, i zabludom u načinu interpretiranja Svetog pisma. Svojom poslušnošću Galileo je i jedno i drugo natovario na savjest crkvenim sucima, kojima je dugovao crkvenu poslušnost, premda ih nije smatrao nepogrešivima. 


IPAK SE (O)KREĆE! (2)

Galileo i Crkva

Cijeli prošli prilog posvetili smo povijesnoj istini o Galileu. Neosporno je da se Crkva u odnosu na njega ogriješila, a to javno i priznala - moleći oproštenje. Također je neosporno da je Galileo bio i ostao vjerni sin Crkve. Razmotrimo sada i u idućem prilogu Brownovu konstrukciju Galileovog odnosa prema Crkvi - kodiranu u njegovom romanu Anđeli i demoni.


"Mea culpa"

Ostavljajući po strani povijesne okolnosti (reformacijska previranja, nasrtaje na vjeru Giordana Bruna) i druge čimbenike koji su mogli utjecati na odluku komisije teoloških kvalifikatora pri izricanju presude, moramo izraziti naše neprikriveno žaljenje što je splet raznih okolnosti doveo do toga da je rimska komisija izrekla nepravednu presudu Galileu, kojega je 1992. rehabilitirao Papa Ivan Pavao II., a u Godini velikog Jubileja, u glasovitim "mea culpa" i javno zatražio oprost zbog svih grijeha što su ih sinovi Crkve počinili kroz povijest, kako bi Crkva pokajnički i rasterećena bremena grijeha ušla u novo tisućljeće. Presuda izrečena Galileu nije pravorijek najvišeg crkvenog autoriteta, nego mišljenje teološke komisije čiji sud nema karakter nepogrešivosti. Ipak, to ne umanjuje činjenicu da su kvalifikatori u svojoj presudi iz 1616. prihvatili ono što je objektivno pogrešno, a osporili ono što je objektivno istinito, a isto tako se i Kongregacija koja je sudila 1633. godine ogriješila o istinu.

Povrh rečenoga, presuda je bila prestroga jer, da papa nije intervenirao, kazna "zatvora na neodređeno vrijeme" mogla se pretvoriti u doživotni zatvor. Neosporno, jedan od uzroka ovog nesporazuma bila je i nerazvijenost hermeneutike Svetoga pisma. Galileov slučaj jasno je dao do znanja da Biblija nije nikakva astronomska karta u kojoj bi trebalo tražiti kako se nebo okreće, nego je ona putokaz u nebo. Sve drugo, što se Crkvi spočitavalo glede Galilea, neutemeljeno je i zlonamjerno. Osobito je bez ikakve osnove anegdota koja pripovijeda da se Galileo, navodno, nakon prisege odreknuća svoga učenja, digao s koljena, i prkosno uzviknuo: "Eppur si muove" ("Ipak se okreće!"). Ova anegdota prvi puta je tiskana u Francuskoj 119 godina nakon Galileove smrti, ali bez ikakvog dokaza u prilog iznesenoga, i u sebi je vrlo proturječna. Jer ako se Galileo, sada već časni starac, svoga znanstvenog pogleda na svijet odrekao iz kukavičluka, da spasi ono malo godina života što mu ih je još preostalo, kako je mogao odmah nakon toga postati tako hrabar, i zar je moguće da bi jedan tako strogi crkveni sud poput Svetog Uficija prešao preko njegove poruge, ni ne obazrevši se na nju? Ali, ako se Galileo svoga znanstvenog pogleda na svijet odrekao iz dragovoljne podložnosti Crkvi, onda je ovakva uzrečica još više besmislena.

A baš je to bilo po srijedi kod Galilea. Bio je to čovjek velike moralne snage, koji je više vjerovao riječi Božjoj u Crkvi, nego li spoznajama vlastitog razuma. Ovakav čin vjerničke poslušnosti nemoguće je razumjeti bez duboke vjere i istinske poniznosti, a oni su najveći ukras i blago ovog znanstvenika.

Galileov slučaj obilježen je dvostrukom zabludom, zabludom u pogledu tumačenja prirodnog zakona u svijetu, i zabludom u načinu interpretiranja Svetog pisma. Svojom poslušnošću Galileo je i jedno i drugo natovario na savjest crkvenim sucima, kojima je dugovao crkvenu poslušnost, premda ih nije smatrao nepogrešivima.

Ubrajanje Galilea u antikatoličke Iluminate predstavlja oskvrnuće njegovog moralnog lika i odanosti Katoličkoj Crkvi, radi koje i jest pretrpio tolika poniženja, sve da bi joj ostao vjeran. Manipulacija Galileovim sukobom s Crkvom u svrhu insinuiranja sukoba između znanosti i vjere, gruba je povreda istine.

Manipulacije Galileovim slučajem

Kosim slovima istaknuli smo neistine o Galileu, koje Brown navodi, kako bi potkrijepio sukob između znanosti i vjere.

Langdon je bio siguran da će Kohler prepoznati ime dotične osobe. Čak je i onima koji se ne bave znanošću poznata zla sudbina astronoma kojeg je Crkva zatočila i umalo pogubila nakon što je izjavio da je Sunce, a ne Zemlja, središte Sunčevog sustava. Premda su podaci do kojih je taj astronom došao bili neosporivi, strogo je kažnjen što se usudio reći da je Bog smjestio čovječanstvo nekamo drugamo, a ne u samo središte Njegovog svemira.

"Zvao se Galileo Galilei", rekao je Langdon.

Kohler je podigao pogled. "Galileo?"

"Tako je. Galileo je bio Iluminat. A bio je i predan katolik. Pokušao je ublažiti stajalište Crkve prema znanosti, objavljujući da znanost ne pokušava umanjiti postojanje Boga, već da ga pokušava pojačati." (str. 39).


Izgubljen među Iluminatima

Bez ikakvog pokrića za svoju notornu laž, Brown Galilea svrstava među Iluminate. Štoviše, krivotvoreći povijesne datosti Brown proračunato sve znanstvenike poistovjećuje s Iluminatima, kao nositeljima znanosti, što je sasvim pogrešno.

Tko su zapravo bili Iluminati? Sama riječ je latinskog porijekla, a znači "prosvijetljeni". Javljaju se od 15. stoljeća, a vjerovali su da osim racionalne spoznaje postoji i dublja, unutrašnja spoznaja kojom se, u konačnici, dopire do samog Boga, i da ta spoznaja svoj izvor ima u unutrašnjem prosvjetljenju. Međutim, dobro uočimo, Brown govori o Redu Iluminata koji je nastao tek poslije Galileove smrti! Red Iluminata, kao tajnu ezoteričnu sektu, u Bavarskoj je 1776. godine osnovao Adam Weshaupt (1748-1830), s namjerom da se brže dokopa ulaska u masoneriju. Podučavali su unutrašnje prosvjetljenje putem intuicije, širili humanističko-kozmopolitske ideje, odbacivali svako posredništvo između čovjeka i Boga, pouzdavajući se u neposredno unutarnje prosvjetljenje, a Crkvu su odbacivali. Iluminatima su pripadali Goethe, Herder, Pestalozzi, Cagliostro, Franz Antom Mesmer i drugi, ali ne i Bernini, Galileo Galilei, kao ni ostali koje Brown trpa u isti koš.

Kojim argumentima Brown potkrepljuje svoju tezu? Evo jednog primjera: Jedna me djevojčica pitala vjerujem li da se slon može sakriti u jagode. Kad sam joj odgovorio niječno, ona me ponovno upitala da li sam kada vidio slona u jagodama? Nakon ponovnoga niječnoga odgovora dijete je pobjedonosno uskliknulo: "Zato ga nisi moga vidjeti, jer se dobro sakrio"! To je eto, otprilike, i doseg Brownovih argumenata!


Crkva, zatirač znanosti?

Brown Iluminate predstavlja kao napredne nositelje znanosti, nasuprot Crkvi koja, po njegovom opisu, zatire znanost i istinu što, također, proturječi istini. Evo kratkog dijaloga između jednog iluminata s crkvenim dužnosnikom, komornikom, čija je zadaća bila skrb za sigurnost Vatikana u vremenu od smrti jednog pa do izbora novog pape:

* "Silenzio. Bolje bi vam bilo da slušate. Dva tisućljeća Crkva je dominirala potragom za istinom. Uništavali ste opoziciju lažima i filozofijama o svršetku svijeta. Manipulirali istinom u vlastitu korist, ubijali one čija otkrića nisu služila vašoj politici. I sad se čudite što ste postali metom prosvijećenih ljudi diljem svijeta"? (str. 136)

* "Činilo se da nakon toliko stoljeća progona, znanstvenici konačno uzvraćaju udarac" (str. 145).

* "Galileovi Iluminati nisu bili sotonisti. Bili su znanstvenici koji su štovali prosvjetljenje." (str. 156).

 

Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ, www.ver.hr


Objavi na Facebooku

Vaš komentar:

refresh slike
Nema komentara