Jesmo li svi djeca Božja?

Jesmo li svi djeca Božja?

Od Stvoritelja doista, je sve stvoreno. Postoji jedna stara izreka da je i 'batina iz raja'. Ovakve stvari i Božji naum znaju nekada zbunjavati ljude u smislu Božje volje i naše slobode izbora da...

Hereze sa kojima se je Crkva borila kroz povijest

Hereze sa kojima se je Crkva borila kroz povijest

Crkva se je kroz cijelu povijest morala apologetikom boriti protiv raznih hereza. Mnogi crkveni oci, sveci i mučenici Crkve bili su apologeti i branili istinu protiv krivovjerja. Već u ranom 3. stoljeću su pisane i cijele protuheretičke apologetske knjige za hereze tog vremena, primjerice od strane Hipolita iz Rima. Uvjeti postavljeni od strane Crkve da netko je crkveni otac su sljedeći: starina, svetost, te pravovjernost. To je bio još jedan od načina starješina crkve kako se efikasnije boriti protiv hereza. Postojale su mnoge hereze. Najpoznatije su bile trojstvene/kristološke hereze. 

 

Presveto Trojstvo je vjerska istina prema kojoj je Bog u svojoj naravi jedan, ali su u njemu tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Tri su osobe Trojstva, no ne i postojanje tri boga (Biblija jasno uči da je samo jedan Bog), te je ispovijest vjere stoga u: Jednoga jedinog istoga Boga u trima osobama.

 

Evo pregleda i kratkog opisa hereza kroz povijest sa kojima se je Crkva borila u obrani vjere: 

 

Trojstvene/kristološke hereze:


Adopcionizam - Vjerovanje da je Isus rođen kao običan čovjek (nebožanski), koji je krajnje krepostan i da je posvojen kao "Sin Božji" nakon silaska Duha Svetoga na njega.

 

Apolinarizam - Vjerovanje da je Isus imao ljudsko tijelo i donju dušu (sjedište osjećaja), ali božanski um. Druga božanska osoba (Sin) uzima mjesto duhovnoga dijela Isusove duše i tako nije više potpuno prihvaćeno Isusovo čovještvo. Apolinarije (od kojeg ovo vjerovanje potječe) je nadalje učio da se duše ljudi razmnožavaju sa ostalim dušama, kao i njihova tijela.

 

Arabici ili Tanatopsihiti - Vjerovanje da je duša umrla s tijelom i da će oboje biti oživljeni na Sudnjem danu.

 

Arijanizam - Poricanje istinskog božanstva Isusa Krista koje je poprimalo razne oblike, složni u tome da je Isus Krist stvorenje od Oca, da je imao početak u vremenu i da je naslov "Sin Božji" bio samo uljudnost.

 

Koliridijanizam - Vjerovanje da se Trojstvo sastoji od Oca, Sina i Marije i da je Sin rezultat bračne zajednice između Oca i Marije.

 

Doketizam - Vjerovanje da je Isusovo fizičko tijelo iluzija, kao i njegovo raspeće; to jest, kod Isusa se samo činilo da je imao fizičko tijelo i da je fizički umro, ali u stvarnosti je bio netjelesan, čist duh, i stoga nije mogao fizički umrijeti. Doketizam je gnostičko filozofsko učenje o prividnosti materije. Doketizam se po pravilu ne javlja samostalno, već je dio šireg, gnostičkog učenja o suprotnosti duha i tijela i poimanja spasenja kao oslobađanja od okova materije.

 

Luciferijanci (ne miješati sa Luciferijanizmom iz 21. st.) - Snažna protuarijanska sekta u Sardiniji. Lucifer iz Cagliarija ili Lucifer Kalaritan je bio začetnik ovog pokreta. Reference na njega i sljedbenike luciferijance se u Jeronimovim tekstovima tumače u kontroverzama, tako da je bio ekskomuniciran kao heretik. Pad luciferijanaca je označio promicanje askeze koju sami nisu prakticirali; i inzistiranje na patnji kao sredstvu dokazivanja svoje vjere u kombinaciji s krajem progona Luciferijanaca.

 

Makedonijanizam (Pneumatomahi) - Prihvaćanje božanstva Isusa Krista kako je potvrđeno u saboru u Niceji 325. godine, no nijekanje božanstva Duha Svetoga, koji je viđen kao stvorenje od Sina i sluga od Oca i Sina.

 

Melkisedekijanizam - Vjerovanje da je Melkisedek utjelovljenje Logosa (božanske Riječi) i poistovjećivanje istoga sa Svetim Duhom.

 

Monarhijanizam - Vjerovanje koje se suprostavlja nauku o neovisnom, osobnom opstanku Logosa i potvrđuje jedino božanstvo Boga Oca. Prenaglašavanje nedjeljivosti Boga (Oca) (monarha) na štetu ostalih "osoba" Trojstva koje vode ili do Sabelijanizma ili do Adopcionizma.

 

Modalistički monarhijanizam - Vjerovanje izuzetno blisko Sabelijanizmu i Patripasionizmu. Bog je jedan (monarh) i djeluje kroz moduse. Vjerovanje da se Bog pojavljuje i djelujući kroz različita obilježja ili modusa ili aspekta: Oca, Sina i Duha Svetoga. Slijedeći ovo gledište, podrazumijeva se da sve Božanstvo prebiva u Isusovoj osobi od utjelovljenja. Pojmovi Otac i Sin tada se koriste za opisivanje razlike između transcendencije Boga i utjelovljenja. I na kraju, budući da je Bog duh, smatra se da Duha Svetoga ne treba shvaćati kao zasebnu cjelinu, već da opisuje Boga na djelu. Kao zagovornici modalističkog monarhijanizma, poznati su pripadnici "Oneness" pentekostalizma.

 

Monofizitizam (Eutihijanizam) - Vjerovanje da Kristovo božanstvo dominira i prevladava njegovu čovječnost, naspram kalcedonskog stava koji zastupa da Krist ima dvije naravi, jednu božansku i jednu ljudsku; ili mijafizitsku poziciju koja drži da su Kristova ljudska narav i predutjelovljena božanska narav bili ujedinjeni kao jedna božanska ljudska narav od točke Utjelovljenja nadalje.

 

Monotelitizam (Monoteletizam) - Vjerovanje da je Isus Krist imao dvije naravi, ali samo jednu volju. To je u suprotnosti s ortodoksnim tumačenjem kristologije, koja uči da Isus Krist ima dvije volje (ljudsku i božansku) koje odgovaraju njegovim dvjema naravima.

 

Nestorijanizam - Vjerovanje da je Isus Krist bio prirodno sjedinjenje između Tijela i Riječi, dakle ne identično božanskom Sinu Božjem.

 

Patripasionizam - Vjerovanje da Bog nije u Trojstvu, no vjerovanje da je Isus Bog. Vjerovanje da Otac i Sin nisu dvije različite osobe, pa je prema tome Bog Otac patio na križu kao Isus. Patripasionizam je verzija Sabelijanizma u istočnoj Crkvi.

 

Psilantropizam - Vjerovanje da je Isus "samo čovjek": ili da nikada nije postao božanski ili da nikada nije postojao prije svog utjelovljenja kao čovjeka.

 

Sabelijanizam (Modalizam) - Vjerovanje da su Otac, Sin i Duh Sveti tri obilježja ili modusa ili aspekta jednog Boga, a ne tri različite osobe u jednom Bogu. Bog je samo jedna osoba koja se otkriva na različite načine koji se nazivaju modusima, licima, aspektima, ulogama ili maskama Jednog Boga; umjesto tri suvječne osobe unutar Božanstva. Bog je jedan, i on mijenja svoj modus. Tako je modus katkada Otac, katkada Sin, Sin, katkada Duh Sveti. Otac, Sin i Duh Sveti su tako samo promjenjivi oblici (modusi) Jednog Boga, tj. očitovanja i djelovanja jedne jedinstvene osobe Božje.

 

Triteizam - Vjerovanje da su Otac, Sin i Duh Sveti tri neovisna i različita božanska bića za razliku od tri osobe jednog bića i jedne biti. U novije vrijeme (19. st.), u spisima proročice Adventista sedmog dana, Ellen G. White, su utvrđeni zagovori triteizma. 

 

 

Gnosticizam i njegove hereze:


Gnosticizam - Vjerovanje koje se sastoji od zbirke vjerskih ideja i sustava i gleda na materijalno postojanje kao na manjkavo ili zlo. Gnosticizam se odnosi na raznolik, sinkretistički vjerski pokret koji se sastoji od različitih sustava vjerovanja koji su općenito ujedinjeni u učenju da su ljudi božanske duše zarobljene u materijalnom svijetu koji je stvorio nesavršeni bog, koji se često poistovjećuje sa Abrahamovim Bogom iz Starog zavjeta. Gnostička kozmogonija općenito predstavlja razliku između vrhovnog, skrivenog Boga i zlonamjernog manjeg božanstva (ponekad povezanog s Jahvom, Bogom iz Starog zavjeta) koji je odgovoran za stvaranje materijalnog svemira. Mnogi se gnostički tekstovi ne bave konceptima grijeha i pokajanja, već iluzijom i prosvjetljenjem. Gnosticizam je odbacivanje (ponekad iz asketske perspektive) i omalovažavanje ljudskog tijela i materijalnog svijeta ili kozmosa. Gnosticizam uči dualnosti u Materijalnom (Materija) naspram Duhovnog ili Tijelesnog (zlo) naspram Duše (dobra). Gnosticizam uči da će prirodni ili materijalni svijet biti uništen (potpuno uništenje) od pravog i duhovnog Boga kako bi čovječanstvo oslobodilo vladavine lažnog Boga (Boga Starog zavjeta).

 

Maniheizam - Glavna dualistička religija koja tvrdi da su dobro i zlo podjednako moćni i da su materijalne stvari zle. Vjerovanje u dualizam, usporedno postojanje dvaju počela, vječnih i neovisnih, počela dobra (Bog) i zla (materija), pa u svijetu postoji neprestana borba između svjetla i tame, između duha i materije. Kroz trajni proces koji se odvija u ljudskoj povijesti, svjetlost se postupno uklanja iz svijeta materije i vraća u svijet svjetlosti, odakle je i došla. Čovjek se zato mora uzdržavati od zle materije, uživanja mesa i vina, a i spolnog užitka, te tako u sebi jačati svjetlo. Askezom i prosvjetljenjem čovjek spoznaje istobitnost ljudske duše s Bogom, a oslobođenjem duše od tijela Bog i sam sebe spašava. Mani, utemeljitelj, je štovan kao posljednji prorok nakon Isusa. Pristaša maniheizma prije obraćenja je bio primjerice sveti Augustin. 

 

Pavlijanizam - Gnostička i dualistička sekta sa utjecajima adopcionizma. Odbacivali su Stari zavjet i vjerovali su da je Krist sišao s neba kako bi emancipirao ljude od tijela i svijeta.

 

Priscilijanizam (Priscilijanstvo) - gnostičko-manihejska doktrina dualizma, vjerovanje u postojanje dva kraljevstva, jednoga od Svjetla i jednog od Tame. Rečeno je da su anđeli i duše ljudi odvojeni od supstance Božanstva. Ljudske duše trebale su osvojiti Kraljevstvo Tame, ali su pale i zatočene su u materijalnim tijelima. Tako su oba kraljevstva bila zastupljena u čovjeku. Njihov sukob je simboliziran na strani Svjetlosti preko Dvanaest Patrijarha, nebeskih duhova, koji su odgovarali određenim čovjekovim moćima, a na strani Tame preko znakova Zodijaka, simbola materije i donjeg kraljevstva. Spasenje čovjeka sastoji se u oslobađanju od dominacije materije. Pošto Dvanaest nebeskih duhova nisu uspjeli izvršiti oslobođenje, Spasitelj je došao u nebeskom tijelu koje je izgledalo poput tijela drugih ljudi. Svojom doktrinom i prividnom smrću, oslobodio je duše ljudi od utjecaja zemaljske materije. Štovali su većinu Starog zavjeta, no odbacivali su dio o postanku. 

 

Naaseni - Gnostička sekta iz oko 100. godine. Vjerovanje da je prvi princip Prvi Čovjek i Sin Čovječji; isto biće nakon što je individualizirano u postojeće stvari i tako utonulo u materiju. Male su se tajne odnosile na tjelesno, a veće se bavilo duhovnim. Unutar sjemena - sperme - nalazi se Tajna Logosa, jer je ona izvorni uzrok svih postojećih stvari. Nebeska, uzvišena, dobrota, to odsustvo svakog oblika je stvarni izvor svakog oblika. Edenski vrt je mozak, a Raj je ljudska glava. Nasseni sadrži i vjerovanje u zmiju kao "Vlažnu Suštinu" svemira, bez koje se "ništa od svih postojećih stvari, besmrtnih ili smrtnih, živih ili neživih, ne može održati zajedno" (vjeruje se utjecano hinduističkim vjerovanjem u kozmičku Akashu zapisanu u Upanišadima, i Kundalini, tj. postojanje zmijske sile u čovjeku). 

 

Setijanizam (Setijanci) - Vjerovanje da je zmija u Edenskom vrtu (Sotona) bila posrednik pravog Boga i čovjeku donijela znanje istine padom čovjeka.

 

Ofiti - Vjerovanje da je zmija koja je izazvala Adama i Evu bila heroj, i da je Bog koji je zabranio Adamu i Evi da jedu sa stabla znanja neprijatelj.

 

Valentijanizam - gnostičko vjerovanje da je na početku je postojala Pleroma (doslovno, "punina"). U središtu Plerome bio je iskonski Otac ili Bythos, početak svih stvari koji su, nakon vijeka šutnje i razmišljanja, projicirali trideset Eona, nebeskih arhetipova koji su predstavljali petnaest opozicijskih ili spolno komplementarnih parova. Među njima je bila i Sofija. Sofijina slabost, znatiželja i strast doveli su do njezina pada s Plerome i stvaranja svijeta i čovjeka, koji su obojica manjkavi. Valentinijanci su Boga Staroga zavjeta, Jahvu, identificirali kao "demiurga", nesavršenog tvorca materijalnog svijeta. Sofija je majka demiurga. Sofija uvijek stoji apsolutno u središtu sustava valentijanizma i u nekom smislu čini se da ona predstavlja vrhovni ženski princip. Krist je sin pale Sofije. Spasenje u vidu valentijanizma nije samo pojedinačno iskupljenje svake ljudske duše; to je kozmički proces.

 

 

Ostale ranocrkvene hereze:


Antinomijanizam - vjerovanje koje drži da su kršćani milošću oslobođeni obveza bilo kojeg moralnog zakona. U nekim kršćanskim sustavima to je sustav vjerovanja gdje se načelo spasenja uzima vjerom i božanskom milošću do te mjere da tvrdi da spašeni nisu dužni slijediti moralni zakon sadržan u Deset zapovijedi.

 

Audijanizam - Vjerovanje da Bog ima ljudski oblik (antropomorfizam) i da treba slaviti Isusovu smrt za vrijeme židovske Pashe (kvartodecmanizam).

 

Barallot - Vjerovanje da su sve stvari zajedničke, čak i žene i djeca.

 

Cirkumcelionizam (Agonisticizam) - Militantna podskupina donatizma. Osuđivali su imovinu i ropstvo i zagovarali slobodnu ljubav, otkazivanje duga i oslobađanje robova. Mučeništvo su smatrali pravom kršćanskom vrlinom, i su imali posebnu pobožnost prema mučenicima. Budući da je u Ivanovu evanđelju zapisano da je Isus rekao Petru da odloži mač (Iv 18,11), cirkumcelioni su izbjegavali oružje s mačevima i koristili palice, koje su nazivali "Izraelcima". Povremeno su pripadnici ove skupine napali rimske legionare ili naoružane putnike jednostavnim drvenim palicama kako bi ih isprovocirali na napade i mučeništvo. Cilj njihovih nasumičnih premlaćivanja bio je isprovocirati žrtvu da ih ubije, postajući tako "mučenici". Drugi su prekidali sudove i verbalno provocirali suca kako bi naredio njihovo trenutno pogubljenje (u to vrijeme uobičajena kazna za nepoštivanje suda). Razarali su katoličke crkve, a događala su se i zlostavljanja svećenika i vjernika. 

 

Donatizam (često promatram kao šizma umjesto hereze) - Vjerovanje da Crkva mora biti Crkva svetaca, a ne grešnika, te da su sakramenti koje su obavljali traditori, bili nevaljani. Donatisti su bili rigoristi, te su mučeništvo smatrali vrhovnom kršćanskom vrlinom, a one koji su aktivno tražili mučeništvo smatrali su svecima.

 

Ebionitizam - Vjerovanje da je Isus Mesija, ali ne i božanski. Odbacivali su Isusovo vječno postojanje, djevičansko rođenje i pomirbenu žrtvu za druge. Inzistiranje na siromaštvu. Inzistiranje na potrebi slijeđenja židovskog Zakona (od Mojsija) i obreda, što je protumačeno u svjetlu Isusova izlaganja Zakona. 

 

Mesalijanizam (Euhiti) - Vjerovanje da bi se suština (ousia) Trojstva mogla spoznati tjelesnim osjetilima. Trostruki Bog pretvorio se u jedinstvenu hipostazu (supstancu) kako bi se sjedinio s dušama savršenih. Bog je uzeo različite oblike kako bi se otkrio osjetilima. Samo takve razumne Božje objave dodjeljuju kršćaninu savršenstvo. Stanje savršenstva, sloboda od svijeta i strasti postiže se isključivo molitvom, a ne kroz Crkvu ili sakramente.

 

Ikonoklazam (Ikonoborstvo) - Vjerovanje da su ikone idoli i da ih treba uništavati.

 

Marcionizam - Vjerovanje da je bijesni hebrejski Bog odvojena i niža cjelina od sveopraštajućeg Boga Novog zavjeta. To je vjerovanje na neki način bilo slično gnostičkoj kršćanskoj teologiji, ali na drugi način drugačije. Dualistički sustav vjerovanja. Isus Krist je spasitelj kojeg je Bog poslao, a Pavao je glavni apostol. Odbacuje se hebrejska Biblija. 

 

Montanizam - Vjerovanje da su proročanstva montanizma zamijenila i ispunila naučavanja koje su proglasili apostoli. Poticanje ekstatičnog proricanja. Stajalište da se kršćani koji su pali od milosti ne mogu otkupiti od grijeha. Stavlja se naglasak na izbjegavanje grijeha i crkvene discipline, naglašavajući čednost, uključujući zabranu ponovnog vjenčanja. Neki od montanista bili su i kvartodecimani.

 

Obrezanici - Vjerovanje da je potrebno biti obrezan da bi se doseglo spasenje. Vjerovanje je bazirano na činjenici da se obrezanje zahtijevalo u Starom zavjetu za članove Božjeg saveza, te je stoga proisteklo mišljenje se isto zahtijeva i za članstvo u Novom savezu koji uspostavlja Krist (što je demantirano u Novom zavjetu u Djelima apostolskim 10 da su i pogani prihvatljivi Bogu i da se mogu krstiti i postati kršćani bez obrezanja).

 

Pelagijanizam - Vjerovanje da iskonski grijeh nije pokvario ljudsku prirodu i da ljudi imaju slobodnu volju postići ljudsko savršenstvo bez božanske milosti. 

 

Semipelagijanizam - Vjerovanje gdje se pravi razlika između početka vjera i povećanja vjere, te se uči da je rast u vjeri - Božje djelo, dok je početak vjere čin slobodne volje, s milošću koja nailazi tek kasnije. Semipelagijanizam zastupa je da je pelagijanizam pogrešan i da je Augustin otišao predaleko u drugu krajnost u svom naučavanju o milosti. 

 

 

Srednjovjekovne hereze:


Bogumilizam - Gnostička dualističko vjerovanje koje zastupa i adopcionizam i maniheizam. Vjerovanja bogumilizma su bila sinteza armenskog pavlijanizma i pokreta za reformu Bugarske slavenske crkve.

 

Katarizam - Vjerovanje sa snažnim dualističkim utjecajem na fizički svijet, koji se smatra zlim, čime se poriče da se Bog u Isusu mogao utjeloviti i da može i dalje biti Sin Božji. Katarizam je svoje korijene imao u pavlijanizmu u Armeniji i bugarskim Bogumilima. 

 

Slobodan duh - Vjerovanje da je moguće postići savršenstvo na zemlji životom asketizma i spiritualizma. Vjerovanje da se može izravno komunicirati s Bogom i da kršćanska Crkva nije potrebna za posredovanje.

 

Fraticelli - Ekstremno zagovorništvo pravila svetog Franje Asiškog, posebno s obzirom na siromaštvo. Bogatstvo Crkve smatrano je skandaloznim, a bogatstvo pojedinih crkvenih službenika prema njihovom vjerovanju označavalo je poništavanje njihovog statusa.

 

Henričani - Prema Petru iz Clunyja, učenje Henrya od Lausanne (od kojeg potječu njegovi sljedbenici Henričani) sažeto je kako slijedi: Odbacivanje doktrinarnog i disciplinskog autoriteta crkve; prepoznavanje Evanđelja, slobodno tumačenog, kao jedinog izvora vjere; Odbijanje priznavanja bilo kojeg oblika bogoslužja ili liturgije; i osuda: krštenja dojenčadi, Euharistije, misne žrtve, zajedništva svetaca i molitvi za mrtve.

 

Triklavijanizam - Vjerovanje da su tri, a ne četiri čavla korištena za raspeće Krista i da ga je rimski vojnik probio kopljem na lijevoj, a ne desnoj strani.

 

Valdenzijanizam - Valdenzi su bili pristaše proto-protestantske crkvene tradicije koja je započela kao asketski pokret unutar zapadnog kršćanstva prije reformacije. Vjerovanje obuhvaća priznavanje mnogih biblijskih istina, no nijekanje Čistilišta kao "izum Antikrista";  relikvije (u promatranju kostiju svetaca) se ne razlikuju od kostiju ostalih i ne smije ih se smatrati posebnim ili svetima; hodočašće je gledano kao da je služilo samo za trošenje nečijeg novca; meso se moglo jesti svaki dan ako ga je netko pripremio i bio gladan; sveta voda nije bila učinkovitija od kišnice; molitva je bila jednako učinkovita bilo da se davala u crkvi ili staji. Valdenzi su se rugali doktrini transupstancijacije i bogohulno su govorili o Katoličkoj Crkvi kao bludnici iz Otkrivenja. Odbacivali su što su smatrali idolopoklonstvom Katoličke Crkve, i papinstvo su smatrali Antikristom Rima. 

 

Islam (muhamedanstvo) - Vjerovanje koje je zapravo druga religija, no zbog povezanosti sa mnogim kršćanskim herezama poseban je i unikatan slučaj. Sveta knjiga je Kur'an, za koji je vjerovano da je Božja riječ. Ime Boga nije Jahve nego Allah, kršćani i židovi su prokleti od Allaha, i bit će gorivo pakla; a uz vjerovanje u Boga obavezno je i vjerovanje u poslanika Muhameda. Isus je sve oprečno kao u kršćanstvu: nije Bog, nije ni Sin, nije umro na križu, samo je poslanik. Trojstvo je odbačeno. Islam je utjecan uvelike ponajviše ovim herezama: monarhijanizam, arijanizam, ebionitizam, koliridijanizam i doketizam. Monarhijanizam - jer se čini da je prema Kur'anu Bog jedna osoba (barem je to naglašeno, iako se katkada izražava u množini). No s druge strane, islam odbacuje vjerovanja monarhijanizma da je taj isti Bog Otac, kao i vjerovanje o Isusu kao Božjem sinu. Arijanizam - jer odbacuje Kristovu božansku narav, no ne preuzima preostali nauk arijanizma. Ebionitizam - jer je Waraqah ibn Nawfal, rođak Khadije, prve Muhamedove žene, ujedno bio i ebionitski svećenik, od kojeg je Muhamed dobivao ebionitsku ("kršćansku" tj. heretičku) naobrazbu. Uzima dobar dio učenja ebionitizma, no ne preuzima preostali nauk, ponajviše oko dijela Isusovog djevičanskog rođenja. Koliridijanizam - jer je u Kur'anu osuđeno vjerovanje trojstva u kojem je Marija, a takvo je poznato iz vjerovanja koliridijanizma. Doketizam - jer preuzima vjerovanje u prividnu smrt (na križu), no naspram doketista, ne uzima njihov gnostički nauk o dva boga (Jednoga dobroga, duhovnoga), i jednoga zloga po njimu (demiurga), biblijskog Jahvu, boga materije; koji su suprostavljeni. Islam kritizira triteizam kao i sama Crkva, no shvaća ga pogrešno kao kršćansku vjeru. Cijeli ovaj koktel napola preuzetih hereza je potrebno gledati i u vidu Muhamedove nepismenosti (prema islamskim izvorima nije znao čitati ni pisati), te utjecajem i židovskih antikršćanskih sljedbi. Kur'an ujedno citira razna gnostička lažna evanđelja nastala nakon definiranja kanona Biblije, kao i komentare židovskih rabina (Talmud), predstavljajući ih kao Božju riječ. Uza sve ovo, jedina je od svih navedenih hereza koja niječe Isusa kao i Sina. Budući da Allah ne može nikome biti ni Otac, ispunjava biblijski definiran nauk đavla: "...Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina" (Biblija, 1 Iv 2,22-23). 

 

 

Sekte proglašene heretičkima od strane Katoličke Crkve: 


Protestantizam - Vjerovanje 5 sola: Sola scriptura, Sola Fide, Sola Gratia, Sola Christus i Sola Deo Gloria. 1. Sola Scriptura ("samo putem Svetog pisma"); uvjerenje da se samo Pisma Starog i Novog zavjeta treba koristiti za oblikovanje doktrine, u suprotnosti s katoličkim stajalištem da i Sveto pismo i Učiteljstvo Crkve postavljaju dogmu. 2. Sola fide ("samo vjerom"); uvjerenje da se vjernici opravdavaju samo vjerom u Krista, a ne vjerom u Krista i dobrim djelima. 3. Sola Gratia ("samo milošću"); uvjerenje da se vjernici spašavaju samo Božjom milošću, a ne ljudskim djelima. 4. Solus Christus ("samo Kristom"); uvjerenje da je djelo spasenja u potpunosti djelo Božje samo posredničkim djelom Krista. 5. Soli Deo Gloria ("samo za Božju slavu"); uvjerenje da je djelo spasenja u potpunosti samo na Božju slavu. Neki vjeruju da velika raznolikost protestantskih doktrina i denominacija proizlazi iz doktrine privatne prosudbe, koja negira nepogrešivi autoritet Katoličke Crkve i tvrdi da svaki pojedinac treba tumačiti Sveto pismo za sebe. Međutim, rani reformatori upozorili su protiv privatnog tumačenja, naglašavajući, umjesto toga, povezanost i kontinuitet s ranom crkvom i njenom dogmom. Uslijed necentraliziranog sustava bez komponente crkvenog autoriteta, protestantizam se je podijelio u mnoge grane koje se teološki više ili manje razlikuju. Glavne grane protestantizma se mogu svrstati kao: adventizam, anabaptizam, anglikanizam, baptizam, kalvinizam, luteranizam, metodizam, pentekostalizam, i ostali protestanti.

 

 

Protureformacijski pokreti: 


Febronijanizam - Njemački pokret iz 18. stoljeća usmjeren prema nacionalizaciji katoličanstva, ograničavanju moći papinstva u korist moći episkopata i ponovnom okupljanju disidentskih crkava s katoličkim kršćanstvom.

 

Galikanizam - Uvjerenje da je civilna vlast (često državna) nad Katoličkom Crkvom usporediva s vlašću Pape.

 

Jansenizam - Vjerovanje bazirano na negiranju uloge slobodne volje u prihvaćanju i korištenju milosti. Utjecano na Augustinovoj ideji o djelotvornoj milosti, protumačeno da je samo određeni dio čovječanstva predodređen za spašavanje. Inzistiranje na tome da je ljubav Božja bila temeljna i da samo savršena skrušenost, a ne nesavršena skrušenost može spasiti osobu (i da bi naspram toga, samo djelotvorna milost mogla tu osobu uputiti prema Bogu i takvoj skrušenosti). Naglašeno vjerovanje u istočni grijeh, ljudsku izopačenost, nužnost božanske milosti i predodređenost.

 

Jozefinizam - Vjerovanje bazirano na politici prema Katoličkoj crkvi. Na osnovi prosvjetiteljskih načela i državnih razloga, podvrgnuće Crkve državnoj vlasti i uvođenje mnogobrojne crkvene reforme; proglašenje vjerske tolerancije, dokinuće kontemplativnih crkvenih redova i zaplijena njihova imanja, uvođenje državnog nadzora nad Katoličkom crkvom, preustrojstvo župe i državne škole za svećenike. Naziv proistječe od prosvjetiteljsko-apsolutističke vladavinu rimsko-njemačkoga cara Josipa II (1780–90).

 

 

19. stoljeće:


Jehovini Svjedoci - Vjerovanje da je Bog jedna osoba, da nije Trojstvo, da Isus nije Bog. Vjerovanje da treba napustiti sve religije i postati Jehovin svjedok. Muke u paklu neće biti vječne. Bog nije sveprisutan, ali ima mjesto na nebu. Isus je prvo stvorenje koje je Bog stvorio kao arkanđela Mihaela. Osim Biblije, vodstvo Jehovinih svjedoka izdaje publikaciju "Kula stražara" kojima proglašavaju svoja vjerovanja. Vjerovanja su bazirana na učenju Charles Taze Russell-a, i do 2020-te Jehovini su već 6 puta najavljivali znakove dolaska kraja svijeta. Gotovo sva predviđanja za 1878, 1881, 1914, 1918, 1925 i 1975. godinu kasnije su reinterpretirana kao potvrda njihovog eshatološkog okvira. Božje kraljevstvo je vladavina na nebu, uspostavljena 1914. godine, kojom vlada Isus Krist i 144 000 ljudi uzdignutih na nebo. Kraljevstvo se promatra kao sredstvo kojim će Bog ostvariti svoju prvotnu svrhu za zemlju, stvarajući svijet bez zločina, bolesti, smrti i siromaštva, i na kraju pretvarajući zemlju u raj. Vjerovanje obuhvaća da će 144 000 ljudi uskrsnuti u život kao duhovna stvorenja na nebu da budu svećenički vladari pod Kristom, ali velika većina ostalih će uskrsnuti za fizički život na zemlji.

 

Mormonizam - Vjerovanje da postoji tri različita Boga: Otac i Sin i Duh Sveti, što je kontra nauka o Trojstva o Jednom Bogu. Vjerovaje obuhvaća i vjeru u Boga nebeske Majke. Čovjek kada umre postaje kao Bog. Uz Bibliju, vjeruju u još 3 knjige. Knjige u koje Mormoni vjeruju da su božanske su: Biblija, Knjiga Mormona ("Book of Mormon), Nauk i Zavjeti ("Doctrine and Covenants"), te Biser velike cijene ("Pearl of Great Price"). Prorok je Joseph Smith, kojeg je prema vjerovanju Mormona posjetio anđeo.

 

 

Pokreti 20. stoljeća:


Amerikanizam - Vjerovanje u skupinu srodnih hereza koje su definirane kao odobravanje pune slobode tiska, liberalizma, individualizma i odvojenosti crkve od države i kao inzistiranje na individualnoj inicijativi, koja bi mogla biti nespojiva s načelom katoličanstva u poslušnosti prema crkvenoj vlasti.

 

Vojska Marije / Zajednica Gospe svih naroda - Vjerovanje da je Marie Paule Giguère "reinkarnacija" Djevice Marije

 

Modernizam - Vjerovanje koje ima za cilj radikalnu transformaciju ljudske misli u odnosu na Boga, čovjeka, svijet i život, ovdje i u odsada, koji su pripremili humanizam i filozofija osamnaestog stoljeća, a svečano objavljeni u Francuskoj revoluciji.

 

Pozitivno kršćanstvo - Vjerovanje da rasnu čistoću njemačkog naroda treba održavati miješanjem nacističke ideologije s elementima kršćanstva. Vjerovanje koji su nacistički vođe prihvatili kao model kršćanstva dosljedan nacizmu. Obačeni su dijelovi Biblije pisani od strane Židova (cijeli Stari zavjet). Tvrdnja arijevstva i ne-židovstva za Isusa. Promoviranje političkog cilja nacionalnog jedinstva, prevladavanje konfesionalnih razlika, uklanjanje katoličanstva i ujedinjavanje protestantizma u jedinstvenu unitarnu pozitivnu kršćansku crkvu. Ohrabrivanje sljedbenika da podrže stvaranje arijevske domovine.

 

Reinkarnacionizam - Vjerovanje da su određeni ljudi reinkarnacija ili mogu biti reinkarnacije biblijskih likova, poput Isusa Krista i Djevice Marije.

 

Sveta Smrt (Santa Muerte) - Vjerovanje u Santa Muerte, koja predstavlja personifikaciju smrti, povezuje ju se sa ozdravljenjem, zaštitom i sigurnim otpraćajem u zagrobni život. Santa Muerte je idol, žensko božanstvo ili narodni svetac u meksičkom novopaganstvu i narodnom katoličanstvu koje je iz neznanja preuzelo ove poganske običaje. Izvorno djelujući kao muška figura, Santa Muerte danas se uglavnom prikazuje kao skeletna ženska figura. Obredi posvećeni Gospi od Svete Smrti (Santa Muerte) uključuju procesije i molitve s ciljem stjecanja naklonosti. 

 

 

 

Izvori:
https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_heresies_in_the_Catholic_Church
https://en.wikipedia.org/wiki/Heresy_in_Christianity
https://enciklopedija.hr/
https://en.wikipedia.org/wiki/Refutation_of_All_Heresies
https://katolik.hr/330-velike-hereze
https://laudato.hr/Duhovnost/Zelite-li-znati-vise/Kako-je-Isus-Krist-pravi-Bog-i-pravi-covjek.aspx


Objavi na Facebooku

Vaš komentar:

refresh slike
Nema komentara