O krštenju male djece

O krštenju male djece

Sa strane vjernika i nevjernika, kao i također i iz protestantskog milje-a često znamo vidjeti kritike naspram katoličkog pogleda na krštenje male djece; i komentare zašto je to nužno. Katoličkoj...

Samoubojstvo ili katolicizam?

Samoubojstvo ili katolicizam?

Evelyn Waugh je pogrešno citiran kada je rekao ''Postoje samo dva izbora: samoubojstvo ili katolicizam''. Ja vjerujem da ono što je stvarno rekao stoji u pismu odgovora na pismo prijatelja koji ga je pitao, da li te kršćanska vjera može učiniti sretnim, Waugh je odvratio, ''Da nije bilo moje katoličke vjere, već bi davno počinio samoubojstvo''.

 

Kako god bilo, ova misao (i ona pogrešno citirana) izaziva zanimljivo pitanje - povezano s više obrazovanim i uravnoteženim izrazom same ideje. U svojoj Apologia Pro Vita Sua, blaženi John Henry Newman je napisao:

 

''Došao sam do zaključka da nema mediuma (sredine) u istinskoj filozofiji između ateizma i katolicizma, i da savršeno dosljedan um, kada se nađe pod tim prilikama u kojima nađe samoga sebe, na kraju mora prigrliti ili jedno ili drugo''


Newmanova ključna faza je ''savršeno dosljedan um''. Mnogim ljudima je veoma teško kroz cijelu stvar misliti ''savršeno dosljednim umom''. Njihov um je uneređen s negativnim izrazima kršćanstva, lošim primjerima kršćana koje poznaju, jadnom teologijom i neupućenim kršćanima. Nadalje su zbunjeni plitkom propagandom napumpanom od strane ateista i sekularista. Jednako tako nisu bili poučeni misliti logički i bistro. Njihove misli su zamagljene sentimentalnošću, nedostatkom discipline i nemogućnošću da postave prioritet vlastite misli.

 

Newmanov zaključak je da nema filozofske ili teološke sredine. Ako stvari misliš temeljito, slijediš logiku i ako svoje predrasude staviš sa strane moraš biti ili ateist ili katolik.

 

Kako je on došao do takvoga zaključka?

 

Prvo pitanje je temeljno pitanje ateizma nasuprot teizmu. Ima li Boga ili nema? Ovdje je mjesto gdje konfuzija započinje. Previše argumenata u prilog ateizmu su zapravo argumenti protiv religije. ''Religiozni ljudi su licemjeri'' ili ''Religiozna vjerovanja su smiješna pred licem znanstvenog mišljenja'' ili ''Religija je najveći poticatelj mučenja, rata i loših stvari''. Ovakvi tipovi argumenata su uglavnom izraženi u strastvenom ili neumjerenom jeziku stvarajući više vrućine negoli svjetla. Ovi argumenti u svakom slučaju mogu biti u pravu, ali oni nisu argumenti za ili protiv pitanja Božje egzistencije, i kao takvi su samo diverzije.

 

Argumenti za ili protiv Božje egzistencije moraju biti racionalni, filozofski argumenti. Može li Bog postojati? Filozof bi trebao zaključiti da je postojanje svemoguće osobnosti odjeljene od fizičkog svijeta mogućnost. Mogućnost Božje egzistencije, dakako, ne zahtjeva Božju egzistenciju. Bog može postojati, ali mi i dalje trebamo pitati, ''Postoji li Bog''? Ja vjerujem da nas filozofski i eksperimentalni argumenti - učinjeni na raznovrsne načine - usmjeruju prema mogućnosti da Bog postoji. Nadalje, razumijem one ostale koji nisu uvjereni - i one ateiste koji drže vlastitu poziciju s racionalne, filozofske točke gledišta, čineći to s poštenjem.

 

Dakle, prva divizija je učinjena: teizam ili ateizam. Ostavljajući ateiste u njihovom bezbožnom svijetu, sada se okrećemo teistima. Sljedeće pitanje jest jeli Bog osoban ili neosoban. Jeli Bog ''samo sila'' ili je ''Lice''? Panteisti i budisti bi rekli da bog nije osoban. Bog je sila a ne lice. Izvjesni vjernici new agea bi se složili s tim. Ljudi su naprotiv, osobna, moralna, racionalna bića, a biti racionalan i osoban je veće nego biti neosoban. Pas je veći od drveta. Ako je osobno veće od neosobnog, kako bi onda bilo moguće da da veće bude izmišljeno od onoga o čemo ovisi, o nečemu manjem? Kako može razumska osoba (ljudsko biće) proizaći iz iracionalne, neosobne sile? Kako racionalni svijet može biti stvoren od strane neracionalne, neodređene sile? Može li manje stvoriti ono više? Ne. Stoga mi zaključujemo da je Bog osoban, racionalan.

 

Sada kada smo odredili da je Bog osobno biće - da tako kažemo da on djeluje razumski s prepoznatljivim osobnim kvalitetama, moramo dakle izabrati između politeističkog poganstva ili monoteizma. Ovo i nije toliko teško s obzirom da uglavnom sve politeističke religije prepoznaju svoje bogove i božice kao polu bogove - odnosno manja spiritualna bića, i da je jedan Bog nad njima svima. Ti manji bogovi su često smatrani emanacijama ili inkarnacijama toga jednoga Boga. Dakle, obožavanje i predanost dana bogovima i božicama u (npr. hinduizmu) je ultimativna predanost i štovanje jednoga Boga. Ili pojednostavljeno, politeizam je uglavnom uvijek više-lična ekspresija monoteizma.

 

''Savršeno dosljedan um'' će se dakle odmaknuti od politeizma prema monoteizmu. Ovo nije samo konzistentno sa samom srži politeizma, nego je i filozofski konzistentno s idejom Boga kao takvoga. Po definiciji Bog jest Prvotni Pokretač i kao takav može biti samo jedan. Tako nas nadalje prihvaćanje monoteizma vodi prema tri monoteističke religije - židovstvo, kršćanstvo i islam.

 

Židovstvo je prva i esencijalna monoteistička religija. U poganskom i politeističkom svijetu to dokazuje kao što i potvrđuje - objavu i odnos s jedinim istinskim tvorcem - Bogom. Židovstvo je korijen kršćanstva. Kršćanstvo je plod židovstva. Kršćanstvo tvrdi da je upotpunjenje i završetak judaizma. Utjelovljenje Boga u ljudskoj povijesti čini kršćanstvo jedinstvenim i dakle stoga kršćani tvrde da kršćanstvo upotpunjuje ne samo judaizam, nego i sve religije.

 

Nadalje, islam je kršćanska hereza. Baš kao i mormonizam, to je izdanak kršćanstva. Parazitski je nastrojen i sebe vidi kao upotpunjenje i završetak kršćanstva. Problem svake nove religije koja sebe vidi kao upotpunjenje ili 'sljedeći korak' od kršćanstva je u tome da ih jednostavno ima previše, a svaka od tih je kontradiktorna prema drugoj. Islam, bahaizam, mormonizam, Crkva ujedinjenja i mnoge druge tvrde da su ispunili i upotpunili kršćanstvo, a sudaraju se jedna s drugom i stoga njihove tvrdnje su nevažeće. Ili su što kažu da jesu, ili nisu; a s kojim autoritetom netko može i smije tvrditi da uistinu upotpunjuje i cjelovitim čini kršćanstvo? Ili je jedna od njih u pravu, ili su sve u krivu. Svaka od njih je samovažeća, a ako nema vanjske validacije, sve moraju biti nevažeće.

 

Stoga, ostali smo s judaizmom ili kršćanstvom, ali ne trebamo birati između kršćanstva i judaizma, nego moramo izabrati oblik kršćanstva koji tvrdi i koji može pokazati da je direktan nastavak judaizma. Katolicizam to čini bez srama. Štoviše nadalje, moramo izabrati oblik kršćanstva koji pokazuje povijesni kontinuitet s Isusom Kristom i apostolima. Katolicizam i to pokazuje bez srama. Moramo izabrati između protestantizma i katolicizma (u svrhu jednostavnosti tu ću uključiti i istočno pravoslavlje unutar 'katoličke' kategorije).

 

Ako izaberemo protestantizam, suočavamo se s nekoliko poteškoća.

 

Ako je protestantizam naš izbor, onda prvi problem je u tome da smo izabrali verziju kršćanstva koja stara samo 500 godina. Iako protestantizam tvrdi da je ono obnovljenje ili restauracija prvotnog kršćanstva, svaka studija prvotnog kršćanstva i povijesti protestantske revolucije će nam se pokazati sumnjivom. Drugo, ako pojedinac izabere protestantizam, onda se taj mora upitati ''koja verzija protestantizma je ispravna''? Protestanti će reći da nije bitno, jer jedino što je važno jest iskrenost pojedinog vjernika. Ali trenutak intelektualne provjere će pokazati da takva tvrdnja nema osnovu. Jer ako je otvorenost jedini kriterij za istinu, onda može biti otvoren za bilo šta, ali otvoreno u zabludi. Jer ako je iskrenost ili otvorenost jedini kriterij istine, onda bilo što može biti istinito.

 

Dakle, pojedinac je ostavljen da sada izabere između ateizma, katolicizma i protestantizma. Ako je protestantizam izbor, on na kraju vodi u ateizam. Evo kako: protestantizam nema zadnji definitivni i obrambeni autoritet. Drugim riječima, nema nikoga da kaže što je ultimativno istinito ili lažno. Tvrdnja da je Pismo finalni autoritet traži odgovor na pitanje ''tko interpretira Pisma''? Ubravo zbog toga što protestantizam nema finalni autoritet, svaki pojedinac je sam svoj autoritet. Ova činjenica pokazuje da će protestant ultimativno na kraju biti sektaš ili latitudinaran. Sektaš se dijeli u svoju sektu i zadržaje doktrinalno jedinstvo dok samog sebe siječe od ostalih skupina koje koje se ne slažu. Latitudinarijanac zadržava korporativno jedinstvo, ali time žrtvuje doktrinalno jedinstvo. Drugim riječima, on ostaje 'ujedinjen' sa svima, ali cijena toga 'jedinstva' jest da on mora dopustiti svakom čovjeku da vjeruje što god želi.

 

Sektaški protestantizam je neodrživ upravo zbog tisuća različitih sekti. Koja je od njih u pravu? Nitko ne može reći. Stoga sektaši ili moraju vjerovati da je njihova mala sekta ''jedina prava crkva'' (što je apsurdno), ili moraju postati latitudinarijanci - koji govore da svaka različita skupina mora biti tolerantna jedna prema drugoj i dopustiti da svatko vjeruje što želi. Jednom kada protestant prihvati da je latitudinarijanac on mora biti takav prema svakoj vrsti osobe koje se naziva kršćaninom. On u stvari nema autoriteta da odbaci druge 'kršćane' s kojima se ne slaže. Ako bistro razmišlja, onda mora uvidjeti da protestant s kojim se nasilno ne slaže, da je jednako tako iskren kao on i ima svoje tekstualne dokaze iz Biblije, i da istinski vjeruje da je i on isto vođen Duhom Svetim. Drugačije rečeno, protestant - ako o stvarima bistro razmišlja - mora završiti kao liberal, a jezgra liberalizma je relativizam i on sam je relativist, onda treba takav biti jednako u pitanjima obojega, i morala i doktrine.

 

Protestantizam - odbacivši Bogom dani autoritet katoličke vjere - mora završiti u relativitzmu - tj ideji u kojoj nema takve stvari kao Istina - ili ako i ima nešto kao Istina, ne možemo sa sigurnošću znati. Konzervativni, biblijsko nastrojeni protestanti će zavijati s bijesom na ovaj zaključak, ali neka ga pokušaju osporiti. Relativizam se mora primjeniti na sve iskaze Istine i tako protestantizam krajnje vodi prema agnosticizmu ili ateizmu, jer ako ne možemo znati što je za sigurno Istina, kako onda znamo da su izjave glede Boga istinite?

 

Upravo je ovo zašto protestanti koji počinju sumnjati u autoritet crkve, nastavljaju dalje sumnjati u kršćanske doktrine i moralna učenja, završavaju sumnjajući i u postojanje samoga Boga. Svako proučavanje povijesti protestantizma će pokazati da je ovo istina.

 

Karika za suicid? Naravno ovo je ekstremna tvrdnja - hiperbola s namjerom da šokira osobu i uvede je u detaljno razmišljanje. Nitko ovdje ne odobrava ili sugerira suicid. Ipak, dvije klasične reakcije prema ateizmu su stoicizam i epikureizam. Prvi kaže, ''Umrijeti ćeš. Drži uspravno glavu i živi plemenitim životom prije no što padneš na vlastiti mač''. Drugi veli, ''Jedi, pij i budi sretan, jer sutra umireš''. Netko radikalan bi rekao, ''Ako nema Boga, života poslije smrti, raja da zadobije ili pakla da ispašta, onda jednostavno možeš završiti cijelu stvar sada''.


U drugu ruku, katolik kaže, ''Ima Boga i On te voli. Stvorio te sa svrhom. Zadrži se još malo. Zašto ne postati katolikom? Nauči okajati svoje grijehe, nauči voljeti Boga, voli svoga bližnjega, voli život, jedi, pij i budi sretan, jer sutra ćeš živjeti vječno''!

 

Autor: Fr. Dwight Longenecker
Preveo: Matko V.

 

Izvori:
http://www.patheos.com/blogs/standingonmyhead/2012/06/suicide-or-catholicism.html

Foto: www.patheos.com

 


Objavi na Facebooku

Vaš komentar:

refresh slike
Nema komentara